Toplina susreta čovjeka i prirode

23. Human Rights Film Festival, 1. – 7. prosinca 2025.: Priča o Siljanu (The Tale of Sylian), red. Tamara Kotevska, Sjeverna Makedonija, 2025.

• 

  Dokumentarni film Priča o Siljanu sjevernomakedonske redateljice Tamare Kotevske, inače redateljice za Oscara nominiranog filma Medena zemlja (Honeyland), suptilna je i nevjerojatno topla storija o čovjeku i životinji, o siromaštvu i bijedi ali i nevjerojatnom bogatstvu srca običnog čovjeka koji živi od svog vlastitoga težačkog rada ali nailazi na brojne prepreke. Prikazan je na recentno održanom, respektabilnom zagrebačkom Human Rights Film Festivalu a dobio je najveće priznanje u dokumentarnom svijetu: nagrade za najbolji dokumentarac te za najbolju kinematografiju na ceremoniji International Documentary Association IDA 2025. te je sjevernomakedonski nominant za Oscara.

  Smještena u siromašno sjevernomakedonsko selo, radnja prati obitelj zemljoradnika Nikole koji muku muči s isplativošću svoga starog zanata od kojeg živi od svoje 15-te godine, punih 45 godina. Posjeduje vinograde, polja duhana i uzgaja krumpir, lubenicu, papriku i druge biljke. No zbog jako loših uvjeta za zemljoradnike te male otkupne cijene robe prisiljen je na štrajk s ostalim zemljoradnicima koji poručuju državi da od svog poštenog rada ne umiju i ne mogu pristojno živjeti. O asfalt se razbijaju dozrele lubenice, gnječe se paprike kao da se pravi neki očajnički sataraš, bacaju se proizvodi prirode i čovjeka jer ih se ne želi prodati budzašto. U isto vrijeme njegova kćer s obitelji seli u Njemačku ne bi li tamo napunili svoje gladne trbuhe. Usporedo se događa i jedna druga, pomalo metafizička i alegorijska priča koja je i centralni point ovoga filma. Naime selo u kojem živi Nikola najveće je stanište bijele rode u njegovoj zemlji a te prekrasne graciozne životinje uslijed klimatskih promjena, uslijed zemljoradničkog štrajka gube svoje osnovne zalihe hrane. Kako i što će im pomoći kada se odsele na lokalno smetlište gdje su jedini izvori hrane za njih? Usput će Nikola, kojem će i supruga otići u Njemačku kod obitelji, naći novi posao bageriste na smetlištu, a svoju osamu liječit će i zaliječiti s jednom pokislom/ranjenom rodom.

  Tu prestaje sva filozofija, tu počinje ljubav. Osama čovjeka je nešto spleenirajuće, devastirajuće i tegobno jer čovjek je navikao na društvo, na intimu s bliskim ljudima. Osamljen i nikakav, on će stremiti smrti jer je to jedini izlaz.

  

  Usporedo sa svime dešava se jedna druga storija, a to je mitologijska priča o Siljanu, Nikolinom sinu kojeg se ovaj odrekao jer je isti napustio obitelj u potrazi za boljim životom. No Siljan se nije izgubio u dalekom svijetu, on je uslijed kletve oca postao bijela roda. Siljan se silno želi ponovno približiti otuđenom i usamljenom ocu, a to će se dogoditi nakon sudbonosnog susreta ranjene ptice i zemljoradnika.

  Ta u folkloru utemeljena priča o svim onim razmetnim odbjeglim sinovima i njihovu ponovnu ujedinjenju s obitelji nakon ozdravljujućeg procesa tuge i zamjeranja donosi i neke druge teme. Naime veza čovjeka i prirode koja mu daje plodove od kojih čovjek ne umije živjeti unosi nešto gotovo biblijski u cijelu storiju, kao ona davna jabuka koja je grijehom ukradena s drveta i time je poremećen prirodni balans svijeta. Je li potrebno uništiti plod prirode ne bi li se ispravno živjelo, je li potrebno ponovno uspostaviti vezu i prirodnu ravnotežu ne bismo li opstali, je li potrebno poput neke samoanalize duboko pogledati u svoju nutrinu, svoje frustracije i tradicionalne odrednice koje nas samo koče?

  Djeca odlaze od roditelja, roditelji ostaju čekati djecu, te su veze neraskidive. Alegorija o  ponovnom ujedinjenju čovjeka i podmlatka je i alegorija o ponovnom ujedinjenju čovjeka i prirode, čovjeka i životinje, čovjeka i njega samoga. I upravo je to priča o odustanku čovjeka od prirode ali i ponovnom iznalasku zajedničkog rješenja i boljitka, jer priroda je kozmos koji posjeduje izvanserijski smiraj dostatan za čovjeka. U balansu s njom čovjek će pronaći put, rad i optimizam, kao što spomenuh, a roda Siljan je kao sin figura poveznica čovjeka i prirode i njezin definirajući element.
  Ovaj film prekrasne fotografije, srcedrapajuće priče o ponovnom ujedinjenju u obitelji ali i u svemiru, nosi takve određujuće zaključke koji samo govore koliko je čovjek nemoćan u vezi i spram prirode. On je mora njegovati a ne uništavati, jer tako će naći i iskreno evanđelje svoje duše.

  Ekonomske migracije današnjice govore o teškom periodu čovječanstva koje se seli s prirodnih staništa kako to stotinama godina zimi rade bijele rode, kao metafore današnjeg  čovjeka u stranputici te u potrazi za preživljavanjem.

  

  Priroda je na izdisaju, ali nam ovaj film optimistično poručuje da ona može još mnogo dati, da nije mrtva i da je samo trebamo pažljivije tretirati. Ona daje ali i uzima, uzima dostojanstvo čovjeka koji prezire njene plodove. Jedino je priroda spremna čovjeku pružiti plodove svoje raskoši, jedino je priroda spremna čovjeku pružiti i katastrofe, poplave i potrese i pokazati da je čovjek pijun njezina visočanstva. Dok to čovjek ne shvati, bijele rode polomljenih krila lutat će pustopoljinama smetlišta gdje odbačeni leže plodovi prirode, lutat će dok im se krila ne zaliječe uz pomoć oca/ dobrog čovjeka/ čovjeka optimiste i radnika.

  Naš Nikola ponovno će se vratiti svojoj zemlji, njegova žena će se vratiti iz Njemačke a novo poglavlje optimizma zavladat će što srcima, što umovima naših protagonista.

  Suživot visočanstava prirode koja je nadmoćna i malog krhkog čovjeka je moguć. Čovjek ponavlja istočne grijehe ali ga priroda opet upozorava i kažnjava. Kažnjava lošim urodom, lošom naplatom i kruljenjem u želucu. Ono intimno svemirsko u svakoj individui žudi za ljubavlju, srećom i toplinom. Ne vidjeh dugo film u kojem je ta toplina ujedinjenja osamljenih duša toliko potresno prikazana, gotovo do srži patosa. Kavge i zavade među ljudima su potpuno irelevantne a ljudska želja za osvetom, grizodušje i gnjev ne rađaju dobrim plodovima. Evanđelje po smirenom i pomirenom čovjeku koji pomaže i diše za druge jedino je što ga može uzdignuti iznad vlastite krhkosti. I to nam optimistično poručuje ovaj filmski dragulj u kojem se itekako može zaplakati do same srži sebe.

  © Ivana Perić, FILMOVI.hr, 7. siječnja 2026.

Piše:

Ivana
Perić