Antižanrovska parodija američkog sna

23. Human Rights Film Festival, 1. – 7. prosinca 2025.: Mozak operacije (The Mastermind), red. Kelly Reichardt, SAD, Velika Britanija,

• 

  Kelly Reichardt je američka redateljica nezavisnih, tzv. slow pace filmova, jednostavne strukture i minimalističke glume i često dobre instrumentalne glazbe. Njezina holivudska muza je glumica Michelle Williams, isprva teen-zvijezda romantične serije o odrastanju Dawson Creek iz 1990-ih da bi se poslije proslavila ulogama u nezavisnim hitovima Brokeback Mountain (tamo je upoznala svog supruga Heatha Ledgera, prerano preminuloga posthumnog oskarovca), Blue Valentine (uz Ryana Goslinga ostvarila je sjajnu ulogu u filmu koji tematizira disfunkcionalnu vezu kroz godine), Manchester by the Sea (srcedrapajuća uloga majke nesretno stradale djece uz oskarovca Caseya Afflecka) i drugima. U Reichardtinoj režiji glumila je u 4 filma: Wendy i Lucy, Neke žene, Meek's Cutoff te Showing off. Reichardtova je poznata po tome što smješta svoje filmove u ruralne sredine, često one države Oregon, a njezini su likovi uglavnom na rubu neimaštine ili su iz teško preživljavajuće donje radničke klase.

  Ona je temeljno ime američke nezavisne filmske scene a zbog sporog ritma njezinih uradaka nije joj svojstveno biti prihvaćena kod mainstream publike. Nemalo sam se iznenadila lošim kritikama puka na njezin najnoviji naslov prikazan na Huma Rights Film Festivalu u Zagrebu u prosincu tekuće godine. Naime taj sporovozni ali vrlo prohodni, često potiho humoristični i epohom 1970-ih obojen skoro ga mogu nazvati vintage antižanrovski film, po meni je izuzetno uspio. Prikazan na Cannes Film Festivalu 2025., natjecao se za glavnu nagradu – Zlatnu palmu, ali iskreno pored blještavijeg iranskog Sasvim običan incident baš i nije imao šanse.

  Što to ima Reichardt da je čini toliko posebnom u eri postkapitalizma, klimatskih promjena i skore, mnogi se kunu, apokalipse izazvane nekim budućim velikim ratom? Ona snima male ljude s margina isto kao i Sean Baker, ali zašto je Baker pridobio široke mase a ona nije? Baker vjeruje u svoje likove kao što onomad pisah i puno je prohodniji, a ajmo reći da je Reichardtova prilično i nesmiljeno uporna u svojoj antiporuci i s njom nema cile mile. Njezina lica često su nesimpatična, uvučena u sebe, siva ili flanelski isprano smeđa. Baš poput nekih američkih rođaka mikeleighovskih junaka prljavog sudopera u kojem je toliko suđa/ problema da ih je nemoguće isprati. I to je ono čega se boji mainstream publika; ona ne želi isprane rođake britanskog filmaša, ona želi vesele transvestite, ljupku ali prljavu dječicu na rubu te kurve široka osmijeha koje nemaju sreće u ljubavi. Reichardtini likovi nisu simpatični – oni su potpuno ogoljeno stvarni i pomalo ispod te stvarnosti te njome kao da ne mogu upravljati.

  

  Njezin naslov The Mastermind (Mozak operacije) donosi posve jednostavnu minimalističku priču, ali i takvu glumu koja je smještena u Massachussets 1970. – godine Vijetnamskog rata, postepenog izumiranja hippy pokreta i ostavštine Woodstocka, godine kada su svijet napustile rock legende Hendrix i Joplin, godine onog kasnije posrnulog Nixona a koje nam se sada iz perspektive Putina i Trumpa, Thompsona i banalizacije medija čine kao kamilica.

  Današnja nuklearna prijetnja čovječanstvu nije jedina, današnje globalno zatopljenje i globalno oglupljenje nije niti jedino što plaši, ono što plaši jest i surovi postkapitalizam koji jede svoju djecu a hiperinflacija i svjetske recesije ponavljaju se u malenim rasponima vremena.

  Vratimo se filmu i tim slatkim 70-ima kada namještaj nije bio Ikein i pretežito bijel nego pak smeđ, drven i podloga za portabl-televizore s par kanala. Odjeća je bila skoro uniseks, nekih zemljanih tonova i isprana. U tu scenu smještamo jednu prosječnu ili opet neprosječnu obitelj propaloga arhitekta Jamesa (izvrsni Josh O' Connor) koji pak planira pothvat svog života, pljačku lokalnog art-muzeja i to četiriju slika moderne umjetnosti.

  Ipak, pothvat nije toliko dobro planiran niti su lica koja u njemu sudjeluju pomno birana i od povjerenja. Na ulazu će oni prebiti čuvara, zastrašiti studentice pištoljem a ukrast će odveć lako ta umjetnička djela i brižljivo ih iznijeti. Ipak kao što je sve glatko prošlo, isto tako glatko će jedan od sudionika izdati mozak operacije nakon što ga ulove u novom pljačkaškom pothvatu. Mozak operacije – naš pali arhitekt, inače sin znamenitog suca i otac obitelji, nijekat će svoju upetljanost, no koliko uvjerljivo? Nakon što pak njega opljačkaju i slike otuđe neki bolji od njega ili gori od njega, on će se naći u bijegu. Tu kreće klasični road film, film ceste s pukim preživljavanjem, vožnjom američkim pustopoljinama s hipijima u autu, posjeti davno zaboravljenim prijateljima koji nisu spremni da ga štite ali i zvanje obitelji u gluho doba noći zbog traženja novca ali i pozdrava iz rubnih motelskih soba.

  

  Posebno je dirljiva ali i pomalo groteskna scena kada naš bjegunac govori supruzi (podigrana i uvjerljiva Alana Haim, poznata iz Andersonova filma Licorice Pizza) da je sve to učinio radi njih, obitelji, nje i sinova, pa se ispravlja radi sebe i njih, dobro radi sebe i nje i njih. Potom je traži da mu pošalje novac a ona mu spušta slušalicu.

  Naš je protagonist ili antagonist ostavljen sam samcat. Pri krađi jedne ženske torbice ipak će ga uhapsiti. Tu Reichardtova režira kraj, tako očekivan. i skloni smo vjerovati – zaslužen kraj.

  No ono što rekoh na početku teksta, užasnuta sam reakcijama puka na film koji tako fino sporovozno i ne dajući niti uzimajući nikome pamet niti riječ, uz dionice jazz glazbe nijansira karakter glavnog lika od uvjerenog pljačkaša i mozga operacije do zbunjenog bjegunca u bezizglednoj situaciji. Sporovoznost radnje će uglavnom umoriti mainstream publiku kao i smećkasto depresivna tonaža interijera (u omaž 70-ima), minimalistička gluma (meni jako uvjerljiva u ovome filmu) i očekivani kraj, no iskreno sklona sam vjerovati da publika koja je ocijenila film totalnim promašajem (mnogo ih je reklo da je iskustvo gledanja bilo kao gledanje boje kako se suši) je zalutala gledati ovaj film i uopće nije kadra shvatiti poetiku Reichartdove.

  Ona jest redateljica marginalaca, da ne kažem luzera, kao i Sean Baker, kao i Andrea Arnold, kao i Mike Leigh, kao i Ken Loach. Ona tematizira radničku ili neradničku klasu, one gladne i neobične ali i one spremne na promjenu svog života kao što je slučaj s našim filmskim likom, parodijski nazvanim – mozak operacije. Parodijski ne zato jer operacija nije uspjela nego možda jer je vjerovao da će time promijeniti svoj tijek života, a znamo u stvarnosti da se tijek života mijenja pljačkom ali nikako na bolje. I zato on jest marginalni luzer koji rođenjem nije marginalac, no jest svojim opredjeljenjem i konačnom sudbinom.

  

  I zaista, za razliku od Arnoldove i Bakera, Reichardt neće pomoći svom junaku, ona će ga mirno promatrati dok je očajan i jadan i možda mu se tek pomaknuti dok hoda ulicom da prođe na putu do sljedeće nevolje. Neće mu se ni smijati, ali niti ga potapšati po ramenu  dok hodi u propast. Njezini su filmovi izvan definirajućih kategorija, a njene poruke izvanvremenske.

  © Ivana Perić, FILMOVI.hr, 29. prosinca 2025.

Piše:

Ivana
Perić