Spomenik čovjekovoj patnji i suočavanju s gubitkom
Hamnet, red. Chloé Zhao, SAD, Ujedinjeno Kraljevstvo, 2025.
-
Jedan od najiščekivanijih filmova godine povijesna je drama Hamnet, adaptacija istoimena, vrlo hvaljena romana Maggie O'Farrell, čiju režiju potpisuje Chloé Zhao. Poznata je spisateljica 2020. godine živopisnom i poetičnom pričom o obitelji Williama Shakespearea osvojila mnogobrojnu čitalačku publiku i pobrala mnoštvo hvaljenih kritika. No uspjeh samoga romana dogodio se zapravo posve neočekivano – zahvaljujući autoričinu rudimentarnome pristupu muškim likovima, marginaliziranju čak i samoga Shakespearea u određenim dijelovima fabule, kako bi u prvi plan isplivale ženske sudbine elizabetanskoga doba. Zaron Chloé Zhao u vrlo izazovno vrijeme s kraja 16. st. autentično počiva na oživljavanju O'Farrelline povijesne fikcije, koja se nad oskudnim historijskim činjenicama o životu i djelu najvećega svjetskog dramatičara fascinantno rastvara u punini filmske scenografije i intrigantne priče o obiteljskim i društvenim odnosima rane 17-stoljetne Engleske.
Ni junak Zhaoina filma nije direktno Engleski Labud – najtočnije bi bilo reći kako je ovo film o Agnes, Shakespeareovoj osebujnoj supruzi, majci troje djece i pomalo neprilagođenoj ženi svojega vremena. Jessie Buckley maestralno je uronila u lik vrlo senzitivne žene, u potpunosti srasle s prirodnim okruženjem, vođene intuicijom i poštovanjem flore i faune u svojemu okruženju. Agnes komunicira sa životinjama, zna što koja biljka liječi, čita s dlana i gleda u budućnost s nekim ufanjem. Raskošnim scenama njezina sjedinjenja sa šumom, filmski sadržaj inicijalno se gradi na audio-vizualnu opažanju vidljivoga svijeta, ali i onoga transcedentnoga. Do gledateljeve spoznaje iza kojega se to muškoga lika krije veliko književno ime, Chloé Zhao nenametljivo dovodi na scenu Agnesinu obitelj i sva obilježja ondašnjega mukotrpna matrijarhata. Uz vjernu kostimografiju i škrte, ali znakovite dijaloške forme izranja siromašni srednji stalež engleskoga društva ondašnjega vremena – razglobljenoga u velikim podijeljenostima i unutarnjim krizama.
Zhaoina režija smišljeno usporava Williamov dolazak na scenu kako bi naglasak ostao na ženskim likovima, a posebice na Agnes koja nosi pečat drugačije, lako okarakterizirane u onom ranom 17. st. kao vještice. Rijetka pojava žene-vrača, dakako, i u filmskoj priči mora naići svoju drugu polovicu, također po nečemu iznimnu. Motiv kompleksnoga sklapanja braka, koje nije bilo moguće izvesti bez odobrenja roditelja, ustaljeni je književno-filmski klišej uspješno kompenziran složenošću karaktera novopečenoga bračnoga para i odnosima unutar Agnesine nove obitelji. Podvojenost njezine osobnosti i bolna rastrganost između pripadnosti šumi i obiteljskome staništu, autentičnom glumom Jessie Buckley zrcali se u sceni prvoga Agnesina porođaja u šumi.
Paul Mescal u ulozi do tada neimenovanoga Williama, čiji je duh međutim konstantno prisutan, čak i u onome estetskome poimanju sama filmskoga uratka, kao da svjesno ostaje postrani kako bi se ženski glas s kraja 16. st. mogao jasnije čuti. I u O'Farrellinoj knjizi, a na filmu još živopisnije, vrlo je sugestivno prezentiran odnos svekrve i snahe: i premda očekivano zaoštren, on isplivava kao sinergija dviju žena koje se najbolje razumiju u nevolji. Emily Watson, kao Williamova majka Mary, tom je malom, ali ujedno i velikom ulogom odala svojevrsni omaž svim hrabrim ženama onoga vremena koje su nerijetko ispraćale svoju djecu oboljelu od kuge na onaj svijet. Otkrivanje pak Shakespeareove povučene prirode započinje razotkrivanjem očeve despotske naravi i sklonosti zlostavljanju, a produbljuje se njegovom odlukom da praktički napusti obitelj i u kazališnoj umjetnosti pronađe dublji smisao i utjehu.
Međutim, nositelji filmske priče nipošto ne djeluju linearno – svi griješe, ali i nadilaze svoje slabosti. Samo djeca zadržavaju svoje anđeoske obrise (lijepom i suživljenom glumom predstavili su se Jacobi Jupe, Olivia Lynes i Bodhi Rae Breathnach), a odlazak jednoga od njih, najmlađega Williamova sina Hamneta, stubokom mijenja životne perspektive supružnika koji žive na relaciji Stratford – London. Jessie Buckley tijekom cijeloga razvoja ključnih zbivanja suvereno vlada filmskim platnom, oslikavajući u jednome trenutku potpuno drugačiju Agnes nakon gubitka sina: iz okretne, snalažljive i vrlo tolerantne supruge pretvara se u ranjenu vučicu, slomljenu bolom, tjeskobom i ljutnjom spram odsutna supruga ponesena kazališnom magijom. I baš u trenutku kad gledatelj intimno počinje graditi Williamov lik na negativnome doživljaju, Zhoe maestralno povezuje okolnosti nastanka najpoznatije svjetske tragedije Hamlet s traumatičnim događajem u njegovoj obitelji.
U ovome dijelu filma Paul Mescal zasjao je renesansnom optikom zrcaljenja stvarnosti u kazališnoj iluziji (u ulozi Očeva duha), a redateljica se razotkrila inventivnom režijom koja dramskim alatom predstave u predstavi slikovito prispodobljuje izgled i atmosferu u elizabetanskome kazalištu (u kojem, dakako, još uvijek glume samo muškarci), naročito vrlo živu interakciju između publike i glumaca koji ginu donoseći katarzu.
Totus mundus agit histrionem, kao simbolični moto identiteta onodobnih triju najpoznatijih kazališta (Globe, Rose i Swan), Zhoe spoznajno provlači kao metaforu egzistencije i borbe pojedinca za pronalaženjem „svojega mjesta pod suncem“. Na čuveni stih iz jednog od najpoznatijih monologa svjetske književnosti – „Bit' il' ne bit'“ – redateljica je usmjerila jednu sasvim novu, iznenađujuću optiku, a zbog veličanstvene Agnes u publici i poetično zaokružene ljubavne priče, koja je i dijelom složene obiteljske sage, sasvim je opravdano razmišljati o utrci ovoga filma za prestižni Oscar.
Hamnet Chloé Zhao film je izrazite historiografske vrijednosti s elementima biografske drame, protkan naturalističko-filozofskom estetikom koja nikoga ne ostavlja ravnodušnim. Uz autentični glumački postav (i sporedna su pojavljivanja Davida Wilmota i Joea Alwyna vrlo upečatljiva) ova je filmska adaptacija O'Farrellina složena romana izrasla u stanoviti spomenik čovjekovoj patnji i suočavanju s gubitkom, ali je i podsjetnik na vrhunaravnu umjetnost Williama Shakespearea. U liku njegova Hamleta, koji pripada svim vremenima i svim zemljama, Chloé Zhao otkriva čovjeka kao istinsko remek-djelo Božjeg stvaranja: u njegovoj smionosti, jednako kao i u njegovoj plašljivosti, naglosti i sporosti, dobronamjernosti i surovosti.
©Vesna Aralica, FILMOVI.hr, 27. prosinca 2025.
