Glas koji ne smijemo utišati
23. Zagreb film festival, 10.–16. studenog 2025.: Glas Hind Rajab, red. Kaouther Ben Hania, Tunis, Francuska, SAD, 2025.
-
U kakvom svijetu to živimo?Doživljaj filma je uvijek pojedinačno iskustvo, dok je gledanje filma nužno kolektivno iskustvo. O muku koji je opteretio sjedalice kinodvorane, o suzama koje su se pokušavale bezuspješno sakriti u mraku i zvuku sa susjednih sjedala koji su učestalo otvarali paketiće papirnatih maramica, o tišini i pognutim potresenim glavama nakon projekcije Glasa redateljice Kaouther Ben Hania, pisali su gotovo svi novinari i svjedočili svi koji su imali ulaznicu za film.
U kakvom svijetu mi to živimo?
Kaouther Ben Hania obratila se video-porukom publici prije projekcije usred rada na drugom filmu. Izjavila je kako je saznavši priču o Hind Rajab, prestala s radom na projektu na kojem je dotad radila i odlučila da mora snimiti film o njoj.
U kakvom svijetu mi to živimo, nisam si mogla prestati ponavljati to pitanje.
Još je jedan dan pred volonterima Crvenog Polumjeseca u Palestini. Izmoždeni su psihički i fizički. Voajerskim kadrovima upadamo u njihovu dinamičnu i stresnu svakodnevnicu. Promišljenim odabirima Kaouther Ben Hania vrlo precizno ocrtava atmosferu centra i karaktere budućih sudionika koji će nas provesti kroz mučan i stvaran događaj.
29. siječnja 2024. volonteri su zaprimili hitan poziv koji ih je sve doveo do ruba. Šestogodišnja djevojčica imenom Hind Rajab našla se stisnuta u automobilu sa šest mrtvih članova svoje obitelji. Zarobljena je, pod paljbom je, boji se mraka koji sigurno pada, pokraj nje prolaze tenkovi, nema hrane niti bocu vode uz sebe. Preostao joj je samo mobitel. Potpuno je sama. I zove za pomoć. Jedino što ublažava njezinu bezizlaznu situaciju jesu glasovi volontera s druge strane. Dok se koordinira njezino spašavanje i čeka jamstvo sigurnog koridora za vozilo hitne pomoći, situacija se komplicira i predanim volonterima je sve teže zadržati Hind Rajab na vezi. Iako su volonteri obučeni za pružanje pomoći djeci, kroz razgovor s Hind poljulja se njihova pojedinačna stabilnost i stabilnost kolektiva koja dovodi u pitanje njihovu vjeru, etiku, smisao i profesionalno opredjeljenje. Nimalo im ne olakšava činjenica što osim svih mogućih pritisaka kojima su izloženi, započinju međusobne konflikte. Međutim svi konflikti prestaju, događa se prevrat i rađa se nada kada vozilo hitne pomoći dobije odobrenu rutu za spas šestogodišnjakinje. Nažalost, ponovo se događa još jedan prevrat…
U kakvom svijetu ti živiš?
Kauther Ben Hania je tuniska redateljica. Studirala je film na EDAC-u u Tunisu i na La Fèmis u Sorbonni. Plodonosna je autorica poduljeg popisa filmografije. Dosad se bavila različitim kinematografskim formatima. Njezin talent jednako je prisutan kroz kratki, dokumentarni i igrani film. Debitirala je filmom Ljepotica i psi, a njezin film Čovjek koji je prodao svoju kožu bio je prvi tuniski film nominiran za Oscara. Potrebno je također izdvojiti njezin osobiti dokumentarac Četiri kćeri. Njezin stvaralački rad zadire dubokom emotivnošću i tematizira socijalno politička pitanja koja obilježavaju aktualna zbivanja. U njezinim djelima ima puno buke i izgovorenih riječi, ali usprkos tome, svim izgovorenim riječima, ona gledatelju uvijek daruje prostor značajne tišine kako bi se suočio s vlastitim reakcijama.
U kakvom svijetu to živimo?
Možemo pričati o glumcima koji su se uvjerljivo unijeli u svoje uloge. Možemo ustvrditi kako su utjelovili zaista psihički zahtjevne uloge. Možemo pričati o filmu u kojoj napetost raste svakom idućom scenom. Možemo pričati o mješavini drame i trilera. Možemo osmisliti raspravu o realizaciji filmskog vremena u ovom filmu i postignutom efektu urgentnosti, jer ne može se zanemariti da je radnja predstavljena u okviru real-timea unutar devedeset minuta. Možemo pričati o dobroj montaži i zahtjevnim krupnim planovima. Možemo pohvaliti vještinu miješanja dokumentarno-igranog pristupa u kojoj se redateljica do sada usavršila. I možemo ušutjeti pred činjenicom da cijelih devedeset minuta, koliko traje film, mi slušamo snimku glasa stvarne poginule šestogodišnjakinje. I tu nekako sve staje. Svako razmišljanje u kojem svijetu to živimo – mi, ti i ja.
Iako se film doživljava pojedinačno, kolektivna reakcija nakon izlaska iz kinodvorane je jedina ispravna. Živimo u svijetu kojeg uopće nismo u potpunosti svjesni niti to možemo biti, jer smo ograničena bića koja koriste mizerno mali postotak mozga. U suprotnom, vjerujem kako bi iskorijenili ratnu mašineriju iz našeg vokabulara. Moguće je biti zahvalan na pojedincima poput Kauther Ben Haniae koje prekinu rad na svojem filmu da bi snimili drugi film, kako bi iskoristili svoj glas da do nas dođe glas tako tuđ, tako dalek, tako stran, tako malen, tako nevin i tako bespomoćan.
„Tenk je pored nas… Oni pucaju… Sama sam… Uskoro će pasti mrak, bojim se… Dođi po mene… Molim te, nemoj me ostaviti“ To su riječi Hind Rajab. Šestogodišnje djevojčice koja je do jučer nosila slatke haljinice, išla na plažu s majkom i bratom, voljela more…
Svijet u kojem ja živim normalizira patnju i prihvaća postojanje žrtvi i preživljavanje nasilja. Ono što je najgore, svijet u kojem živim ima na klackalici jedan ljudski život nasuprot politikama i strategijama. Ponovno se pitam, a mislim da nas i redateljica želi zapitati ovim filmom, u kakvom svijetu mi to živimo. Kauther Ben Hania ima svjesne intencije i ne obara pogled, čak niti dok sluša glas koji je nekoč jednoj majci bio radost života, a sada je nestao u agoniji.
Potresan i bolan. Jedva izdržljiv film. Ekstremno težak. Svejedno, bilo bi dobro da ga pogleda što je više ljudi moguće, baš zbog svijeta u kojem živimo. Pomišljam i na sve te volontere iz filma. Protagoniste i one stvarne, respekta vrijedne ljude koje nesebično pomažu drugima, koji također ne mogu oboriti pogled. Ne treba obarati pogled niti ušutkivati glas. Mislim da glas i pogled posjeduju nevjerojatnu moć. Ovaj film je dokaz toga. I jedino što može biti utješno u ovoj priči jest to što je uz Hind Rajab bilo puno glasova i što nije bila sama. Iako to nije prava utjeha. Ništa ne može biti. Ovo je moj prvi osvrt obojan izrazito subjektivno i pacifistički. Svjesna sam koliko je to naivno, jer vidim svijet u kojem živim. Svijet u kojem se moraju snimati filmovi poput Glasa Hind Rajab.
©Josipa Marenić, FILMOVI.hr, 12. prosinca 2025.