Nježni kinematografski zagrljaj, a tek joj je prvijenac
23. Zagreb film festival, 10.–16. studenog 2025.: Oprosti, ljubavi, red. Eva Victor, SAD, Španjolska, Francuska, 2025.
-
Film koji nadilazi još jednu priču s očitom dozom društvenog angažmana iz više razloga, film koji čini mi se nije samo još jedan od nusprodukta valova nastalih nakon Mee Too pokreta i feminističkog angažmana. Ako bi ga morali kategorizirati, pripada u kategoriju filmova koji je na ekstremno nježan način gledatelja suočio s opasnom tematikom, o kojoj priča kroz prividno lepršavu prizmu.
Redateljica se na premijernom prikazivanju ZFF publici spontano javila video-porukom uz znak zahvalnosti što gledamo ovaj film, što je bila pomalo lijepa gesta. Njoj je to prvi dugometražni film u kojemu utjelovljuje glavnu ulogu. Eva Victor se inače proslavila kao komičarka, snimajući internetske videe i pisala je za New Yorker i Reductress, a utjecaj tog aspekta njezinog djelovanja očit je u scenariju njezinoga dugometražnog prvijenca.
Početni kadrovi filma nas toplo uvode na kauč između dvije prijateljice i teško je naslutiti na početku razmjere priče, jer se radnja ne odvija kronološki linearno. Glavnu protagonisticu pratimo od toga kada je bila perspektivna i nadarena studentica književnosti do toga kada je postala redovita sveučilišna profesorica. Izvana sve izgleda idilično, jer živi u velikoj kući s mačkom i u posjet joj dolazi prijateljica, a kolege s kojima je studirala joj pomalo zavide na uspjehu. Međutim ništa nije kako izgleda i za to se tijekom filma daju naznake usprkos zaigranoj atmosferi filma. Kontrast gledatelju daje prostora kako bi se emotivno pripremio. Našoj glavnoj junakinji se dogodilo nešto vrlo ružno, što je ona uspješno potiskivala i pokušavala je voditi normalan život usprkos tome što je od svog profesora doživjela čin seksualnog nasilja i njegovu zlouporabu moći. Iz pozicije žrtve progovara se o načinu na koji se trauma pokušava prevladati i organizirati funkcionalan život. Usprkos tome što nailazi na brojne prepreke, Agnes se s njima suočava i uz podršku najbolje prijateljice Lydije kroz dug proces prolazi kroz različite faze oporavka koji ne teče uvijek glatko.
Agnes prolazeći kroz svoje iscijeljenje zapravo prolazi unutrašnje putovanje koje joj također još više razotkriva tko je ona a tko ona nije, počevši od pokušaja da se prijavi za porotnicu, prvotne želje da zapali profesorovu imovinu tekućinom originalno namijenjenom za pravljenje hot doga, pokušaja da procesuira svoj slučaj, pokušaja da nastavi usprkos svemu raditi sa studentima, pokušaja da zadrži prijateljstvo i razvija daljnje odnose s ljudima u svojoj blizini. Koliko je ovo film o životu s posljedicama traume, toliko je i film o ljepoti bezuvjetnog prijateljstva koje se realizira kroz odnos Agnes i Lydije. Lydiju prekrasno, s puno nijansi suptilne topline i jakosti interpretira Noemi Ackie. Ona je uz nju kod prijave i postaje njezin glas koji se zauzima za njena prava kod neosjetljivog liječnika, ona joj govori što god treba, ona joj drži ruku ispod stola tijekom večere, ona je jednostavno tu za nju i na neki način joj kroz svoje posjete i druženja daje razloge da se bori protiv letargije. Lydijina vijest da je trudna neće samo preokrenuti njezin svijet, nego će utjecati i na Agnes.
Prisutna je kritika prema institucijama i procesu kojeg moraju proći žrtve seksualnog nasilja. Korišten je humor razvučen do groteske, što može djelovati kao pokušaj ublažavanja, ali ne bih se složila – više bih rekla da je to inteligentan potez redateljice koja tematizira i suočava nas s tim aspektom koji je apsurdan, jer nismo svi isti i ne reagiramo jednako kao žrtve nasilja, ali je jako bolno što se u tako ranjivom stanju ljudima pristupa kao da nisu senzibilna individualna bića, nego ih se još tretira kroz neku šablonsku šprancu, što za žrtvu ne može biti produktivno, nego joj može uzrokovati dodatne traume.
Zanimljiv je film jer usprkos svemu kadrovi zadržavaju čistoću – prisutna je kao jukstapozicija ljepota prirode, svjetlina, lakoća, neka nepatvorenost koja zadržava zaigran i afirmativan stav prema životu. Zbunjujući naslov ovog uratka je u dirljivoj korelaciji s krajem filma. Postiže se potpuni zaokret kada se shvati kako je prisutni narativ zapravo upućen Lydijinoj bebi. Riječi koje bi u bilo kojem drugom kontekstu riskirale zvučati patetično, u zagrljaju, koje šapuće bebi na čuvanju iako nije majčinski tip: „Žao mi je što će ti se dogoditi loše stvari… Nadam se da neće, ali ponekad se loše stvari jednostavno dogode“, to su riječi ljudskog bića izgovorene iz duboke jezgre drugom ljudskom biću.
Obično filmovi koji su koncipirani i konstruirani na način da vode prema toj ključnoj točci prevrata, nisu nužno opravdano dovoljno jaki da u svim segmentima podrže takav napor svojih redatelja, međutim prvijenac Eve Victor uspješno je zaobišao tu zamku jer nije sve adute polagao na ključnu točku prema kojoj se film kretao. U njemu je mnogo slojeva i zbog toga ga se ne može ni doživljavati nastavkom produkta Mee Too pokreta. Oprosti mi, ljubavi izuzetno je topla ljudska priča. Osobito me dojmila epizoda s jako dobrim sendvičem, jer na koncentriran način sažima sve što je u životu prilično bitno i to kroz slučajan susret s potpunim strancem koji kroz stvarnosni element – osim mudrosnog, zadobiva i pomalo poetičan element.
Mislim kako nezavisna scena s Evom Victor dobiva potencijalno intrigantnu redateljicu. Koliko god su glumačke izvedbe na nivou, snaga Oprosti mi, ljubavi leži u osnovnim postavkama, u inteligentno napisanom scenariju i redateljskim postupcima koji se priklanjaju sugestivnim rješenjima te rafiniranom senzibilitetu za detalje, te se diskretno i brutalno udaljuju od svega što na populističkoj razini može šokirati, ali svejedno šokira. Spoznaja kako netko može zlorabiti svoj status, spoznaja kako nas netko može ozlijediti i uzrokovati patnju i izbjeći svaku odgovornost, spoznaja kako zbog profesionalne konkurencije ljudi su u stanju izgubiti kompas, spoznaja kako nekome kao slučajan prolaznik kroz život taj isti život možeš srušiti ili ponovo pomoći izgraditi. Proces oporavka je zbunjujući i komičan. U današnje vrijeme, kada sve mora biti savršeno i ispeglano, Victor nas podsjeća da to nije realno i niti malo autentično. Upravo se humanost razotkriva kroz kaos. Film je s razlogom dobio nagradu za scenarij na Sundanceu. Posjeduje također nevjerojatnu otvorenost i komunikativnost, te pruža ruke u zagrljaj prema svome gledatelju, baš kao Agnes prema novorođenoj Lydijinoj bebi.
©Josipa Marenić, FILMOVI.hr, 19. prosinca 2025.