Refleksije suvremenog kratkog filma kroz arhivske tragove
23. Zagreb film festival, 10.–16. studenog 2025.: Festivali pod reflektorom – EFA Shorts
-
U popratnom programu na koji bi trebalo obratiti malo više pozornosti ako vas zanima film, postoji kategorija pod nazivom Festivali pod reflektorom. Iza tog naziva skriva se obilje uradaka kreativnog, eksperimentalnog i autentičnog izričaja koji na različite načine mogu pomaknuti perspektivu, pokazati suvremena kinematografska strujanja i preokupacije. Prikazivanje etabliranih filmskih festivala pohvalni je iskaz komunikativne kulturne politike Zagreb Film festivala kao i želje da svojoj publici približi svjetska događanja, ali i da je educira. Dio programa odabranih festivala bilo je moguće pogledati online, a dio u Dokukinu KIC. U Zagrebu su gostovali Festival mediteranskog filma Split i Kino Mediteran, zatim Vienna Shorts, pa Filmski festival u Locarnu, Međunarodni filmski festival u Torontu – Short Cuts, Nagrade Goya i EFA Shorts.
Ove godine mi je pažnju privukao EFA Shorts u sklopu kojeg su predstavljeni slijedeći naslovi: Biti John Smith, Grad pjesnika, Cvijeće stoji tiho i svjedoči, Čovjek broj 4 i L'Avance. Zajednička fabularna nit ovih kratkih filmova jest tematiziranje egzistencije kroz specifične kulturne i povijesne odrednice, te svega onoga što osobu u konačnici definira kao pojedinca. Ako razmišljamo o postupcima, redatelji spomenutih filmova su na različite načine koristili arhivske materijale kako bi ispričali svoju priču.
BITI JOHN SMITH (Being John Smith), red. John Smith, Velika Britanija, 2024.
John Smith je poznati britanski avangardni filmaš (The Girl Chewing Gum, The Black Tower, Dad's Stick, Museum Piece i mnogi drugi, sveukupno premašuje brojku šezdeset). Uz njegov rad vežu se brojne retrospektive, instalacije, dokumentarni film. Odlučio je snimiti film nakon poduže pauze i grozne dijagnoze te se oslanja na vlastito iskustvo. U ovom kratkom, ali moćnom filmu on je redatelj, scenarist, glumac, montažer i producent. Ostaje na liniji svojih preokupacija. Nakon godina neugodnosti i sustezanja, izabrao je filmskim jezikom progovoriti o iznimno osobnoj temi. Predmet njegovog fokusa jest on sam, preciznije njegovo ime i prezime koje je jedno od najčešćih sudeći po statistici i internetu. Na konceptualan način promišlja o zadanosti identiteta, o utjecaju i granicama koje dolaze odabirom i nošenjem našeg vlastitog imena i prezimena, pa i o načinu ponašanja njegove okoline prema njemu. Kombinira naraciju i arhivske fotografije. Njegov uradak bi se mogao prozvati zanimljivim križancem filozofske rasprave i standup komedije na tipično britanski način uz pregršt inteligentnog crnog humora, ironije i sarkazma. Humor je njegovo oružje kojim znalački i ritmički raspolaže od početnog do završnog kadra. Događa se predivno stapanje režije, scenarija i montaže, sinergija, što na neki način gledatelje vraća temeljnim odrednicama filma i usklađeno je s temom filma, imenom i prezimenom. Redateljevo ime i prezime nas podsjeća na bizarnu činjenicu kako je čitavo naše postojanje obilježeno tuđim izborom od našeg prvog zvuka – plača, izborom roditelja koji su mu bez previše razmišljanja dali ime, a s druge strane obilježeno je samo našim stavovima. Iza čestog i običnog imena skriva se neobičan um koji se svemu tome podsmjehuje do epskih razina i rock koncerta. Iako lepršav, ponekad i bolan, Biti John Smith je prilično dojmljiv kratak film, možda i više jer ipak dolazi iz zemlje u kojoj je važno zvati se Ernest ili nekako već što je drugačije moguće. Zanimljivo je kako film istovremeno demitologizira posebnost i našu potrebu da budemo označeni kao posebni, istodobno poručujući kako svi jesmo posebni.
GRAD PJESNIKA (City of Poets), red. Sara Rajaei, Nizozemska, 2024.
Budući da sam pomalo opsjednuta poezijom, razlog zbog kojeg sam išla pogledati EFA shorts krije se u intrigantnom sižeu filma Sare Rajaei. Ona je podrijetlom iz Irana, ali trenutno živi i stvara u Nizozemskoj, te djeluje kao video-umjetnica i redateljica. U ovom filmu nije samo redateljica nego je zadužena i za njegov scenarij.
Nekoć je postojao taj grad u kojem su se ulice zvale imenima pjesnika i ljudi su se nalazili na određenom mjestu prepoznavajući recitirane stihove, taksisti su zadirkivali turiste, ali prave štete u harmoničnom i idiličnom gradu nije bilo. Međutim, tada je došao strašni rat od kojega su bježali ljudi. U početku su izbjeglicama davali kuće u ulicama pjesnika, ali kako je trajao rat, a novih doseljenika je dolazilo, ponestalo je pjesnika po kojima bi nazvali ulice. Istovremeno u jednoj od ulica pjesnika, majka je u dvorištu zasadila drvo, a prema predaji ga nije smjela posjeći kako se duh drveta ne bi osvetio ostalim članovima obitelji. Stoga je majka plesala i pjevala. Ali ubrzo žene nisu smjele plesati ni pjevati…
Ovako otprilike glasi kratak sadržaj filma. Očigledno ukorijenjen u tradiciji (naime, Iran bi bio visoko na popisu zemalja koji njeguju poseban odnos prema poeziji), film kroz bajkovit koncept metafore koristeći arhivske fotografije progresivno konstruira priču koja služi kao katalizator za prikaz narušene ravnoteže društva, potlačenosti, gubitka i nasuprot tome svemu jesu sjećanja koja ostaju. Senzibilan, imagitivan, dirljiv i potresan, film izbjegava uprijeti prstom, ali upire vraćajući nas na osnovnu tvrdnju da je moguća i drugačija stvarnost, gdje gradovi imaju ulice nazvane po pjesnicima.
U realizaciji filma prisutna je intimna poetičnost, a sama poezija postavljena simbolom onoga prema čemu treba orijentirati životna opredjeljenja. Ta misao mi se ističe nenadmašno snažno, jednako kao i originalan način analiziranja stvarnog stanja stvari. Stoga, iako mi nedostaje objektivnosti zbog vlastitih tendencija prema svemu što ima veze s poezijom, film Sare Rajaei me prilično iznenadio jer zadire i duboko prodire tamo gdje treba. Odbijam pisati konkretno o Gradu pjesnika, jer mu je moć u apstrakciji.
CVIJEĆE STOJI TIHO I SVJEDOČI (The Flowers Stand Silently, Witnessing), red. Theo Panagopoulos, Velika Britanija, 2024.
Nikako ne bi trebalo podcijeniti uradak mladog redatelja koji je uložio sebe u svoje djelo scenarijem i montažom. Theo Panagopoulos je grčko-libanonsko-palestinski redatelj. Dosad je snimio više kratkih filmova koji su prikazani na renomiranim festivalima, a za ovaj je dobio nagradu IDFA 2024.
Njegov film konstruiran je oko priče u kojoj je palestinski redatelj s adresom u Škotskoj otkrio arhivske snimke palestinskog divljeg cvijeća i prekrasne prirode, snimke koje može pripisati svojim obiteljskim precima koji su neko vrijeme tamo boravili i istraživali tamošnju floru. Film posjeduje meditativnu i esejističku notu s potpisom suptilne poetičnosti. Naime, ljepota prirode je bezvremenska i postajala je tu puno prije nas ljudi, a želim vjerovati kako će nastaviti postojati neovisno o našim političkim i drugim destrukcijama. U potpunom je skladu ta priroda. Prazni i usporeni kadrovi filma evociraju bezbrojne misli s obzirom na to da znamo kako je snimljeni materijal iz Palestine. Ne mora se sve niti izgovoriti. Panagopoulosov rad bavi se temama kolektivnog sjećanja i istražuje raseljavanje. Njegov rad podsjeća na akvarel koji dotiče kroz svoju blagost i progovara uz nježno šuškanje povjetarca.
ČOVJEK BROJ 4 (Man Number 4), red. Miranda Pennell, Velika Britanija, 2024.
Miranda Pennel predaje pokretnu sliku i izvedbene prakse, ponekad piše, ponekad kustosira, ponekad se bavi aktivizmom (ljudska prava, antirasizam), a ponekad se vjerojatno mnogi interesi ove mlade žene poravnaju na najbolji mogući način i tako se dogodi da napiše scenarij i režira prilično potresan film.
Kroz naraciju nas vodi John Smith. Film počinje brutalno, grubo i izluđujuće za gledatelja. Činjenica što je Pennel izabrala jednu sliku kako bi kroz nju ispričala potresno i šokantno svjedočenje, također činjenica što je kroz samo tu jednu sliku tematizirala odnos nas gledatelja prema slici kao predmetu senzibilno, iskustveno i spoznajno unutar kratkih minuta njezina filma i od nas učinila voajere, potencijalne sudionike i aktiviste, prilično je hrabar čin. Nažalost, istina je da slika govori više od riječi, čak i u vrijeme kada postajemo imuni na sliku. Možda je zato presudan naglasak staviti na izoštravanju, prepoznavanju i stavljanju prikazanog u stvarne relacije.
L'AVANCE, red. Djiby Kebe, Francuska, 2024.
Od doista mladog redatelja i studenta Djiby Kebe dolazi priča o siromašnom, skromnom ali perspektivnom studentu na pariškoj Akademiji likovnih umjetnosti. Aliou je još nevin i pun ideala na tržištu umjetnina. U njegov atelje ušeta kolekcionarka i kupi mu sliku koja osim financijske ima osobnu i sentimentalnu vrijednost, te se događa prevrat unutar njega. Slika je portret njegove pokojne majke, te sestre i njega dok su bili djeca. Iako sam zapakira i nosi sliku na adresu koja će joj postati novo i trajno odredište, te putem po cesti sreće prijatelje, navrati do obitelji, svejedno osjeća kako kroz svaki pređeni korak raste neizgovoreni teret koji eksplodira pred ulaskom u lift. Kada napokon dođe u stan kolekcionarke, tamo je u tijeku zabava, a Aliou posljednji put promatra sliku.
L'avance je prilično konkretan, realan i precizan, ali zagrebe u nutrinu s velikom mogućnosti interpretacija. Postavlja pitanje inspiracije, relacije umjetnika sa svojim djelom, mogućnosti iscjeljenja traume ili suočavanja s njom kroz stvaralaštvo, važnosti prihvaćanja odnosno odbijanja okoline prema umjetniku, potrebu zarađivanja za život od onoga u čemu si dobar i što voliš raditi. Kebe je zapravo obuhvatio u ovom filmu široki prostor kojim ujedno skida romantičarsku dioptriju sa svijeta umjetnosti, ukazujući na njezinu dualnost s kojom se često hipersenzibilni kreativci moraju suočiti i neprestano nositi te prilagođavati kako bi preživjeli, no ipak nastojati ne izgubiti sebe u svom tom vrtoglavom kaosu. Aliou se suočava na kraju gledajući kroz svoje djelo i sa sjećanjem i sa zahtjevnim putem koji ga čeka u budućnosti.
EFA Shorts donijela je uz pomoć talentiranih redatelja kroz mnoge arhivske snimke velikodušna osvježenja, uz pomoć umjetnosti je kroz sjećanja analizirala i validirala individualne i kolektive identitete, propitujući tragove postojanja stavljala je u korelaciju vrijeme: prošlost – sadašnjost – budućnost, ukazala je ne samo na bioraznolikost nego i na našu unutarnju raznolikost koja ima sposobnost omnipotencije i može je koristiti osim za zastrašujuće stvari i za kreativne. Prisutna poetičnost na filmskom platnu, s druge strane, egzemplarni je dokaz kako je poezija svjesnost i način na koji se povezujemo sa stvarnošću oko sebe, kao što je Tarkovski davno ustvrdio, i na različite načine preživljava poetičnost i govori kod ovih redatelja, dajući filmovima dimenziju više.
©Josipa Marenić, FILMOVI.hr, 10. prosinca 2025.