Film katarze i emotivne arhitekture
23. Zagreb film festival, 10.–16. studenog 2025.: Sentimentalna vrijednost (Affeksjonsverdi), red. Joachim Trier, Norveška, Francuska, Danska, Njemačka, Švedska, 2025.
-
Nije neobično što je na Zagreb Film Festivalu Sentimentalna vrijednost osvojila nagradu za najbolji film u kategoriji Ponovno s nama. U meni još uvijek izaziva sjećanje na emotivnu osupnutost, momentalnu paraliziranost, vrtoglavicu i nemogućnost da ustanem iz sjedala i izađem iz kinodvorane. Filmovi mogu dohvatiti i povezati ljude na posebne načine i Joachim Trier je toga izrazito svjestan.
Joachim Trier je dansko-norveški redatelj odrastao u Oslu. Kao tinejdžer bio je prvak u skateboardingu, pa je počeo snimati kratke videe vezane uz skejt. Dolazi iz obitelji kojoj nije stran rad na filmu. Studirao je u Danskoj na European Film Collegu u Ebeltoftu i u UK-u na National Film&Television School. Nakon školovanja, bavio se kratkim filmom i odmah je zapažen s Procterom. Debi je ostvario filmom Reprise, a svjetsku reputaciju i proboj zadobio je filmom Oslo, 31 August. Nadalje samo niže posebna kinematografska ostvarenja, među koja treba uvrstiti Lauder Than Bombs, Thelma i The Worst Person in the World. S bratom je realizirao zanimljiv dokumentarac The Other Munch u kojem Trier s piscem Karlom Oveom Knausgårdom pokušava shvatiti i interpretirati lik i djelo Edvarda Muncha. Filmovi su mu prikazivani i nagrađivani na nizu međunarodnih festivala: Cannes, Sundance, Toronto, Karlovy Vary i drugi. Sentimentalna vrijednost je na ovogodišnjem Cannesu ovjenčana Velikom nagradom žirija. Iako ga okupiraju određene teme, nekako mislim kako od ovog redatelja, pogotovo nakon Sentimentalne vrijednosti, možemo očekivati samo još puno filmskih iznenađenja.
Početni kadrovi rastvaraju film rečenicama dječjeg sastavka u kojima je kuća opisana kao živo biće, te naznačuje gledatelju fokus radnje. Život nekonvencionalne obitelji, s dvije sestre koje usprkos lošeg braka i razvoda njihovih roditelja, nastavljaju kretati se kroz život i razvijaju se kao potpuno različite individue, ali bez obzira na životne izbore, njih dvije ostaju bliske. Majka im je bila psihoanalitičarka, a otac redatelj. Mlađa sestra odustala je od filmske karijere jer je to ne bi učinilo sretnom, donijela je zdrave izbore za sebe i zasnovala obitelj, postala je i povjesničarka i majka. Druga sestra je kazališna glumica, uspješna u profesionalnom smislu, ali u privatnom životu nesređena, puna ljutnje i bijesa. Na karminama njihove majke pojavljuje se otac i pokušava se povezati s odraslim kćerima i uspostaviti odnos s unukom. Zaplet se događa u momentu kada otac starijoj kćeri pokazuje scenarij koji je napisao i namijenio joj glavnu ulogu, ali ona odbija suradnju s njime iz osobnih razloga. Spletom okolnosti prilikom gostovanja na filmskom festivalu, otac upoznaje američku glumicu, te je uvodi kao autsajdericu u priču njihove obitelji. Filmsko snimanje ubrzo počinje u njihovoj obiteljskoj kući. Događa se efekt filma u filmu. Film koji snima njihov otac temelji se na tragediji koja se dogodila u prošlosti, u kući u kojoj su se sestre igrale, prisluškivale, pisale sastavke i odrasle. Tragedija ih se tiče, jer je riječ o samoubojstvu njihove bake. Otac je naposljetku zainteresirao obje sestre za svoj film kao i za bakinu sudbinu, te svaka reagira na svoj način, što pokreće niz akcija i reakcija i dovodi do daljnjih zapleta.
Kroz fragmentiranu dinamiku odnosa u maniri besprijekornog arhitekta s istančanim osjećajem za poetično, Trier kroz prigušenu atmosferu, pedantnošću arheologa razvija radnju svog filma iskapajući sloj po sloj i čisteći ga od zemlje. Također, puno polaže na glumačku izvedbu koja nije zatajila nego je alkemijski nadišla samu sebe. Svi znamo da je Stellan Skarsgåard glumačka legenda, ali koliko je snažan i moćan razotkriva njegova interpretacija oca Gustava Borga. Noru zavidno tumači talentirana i nadarena Renate Reinseve koja uvjerljivo postaje jedna od vodećih glumica svoje generacije. Lik mlade i prizemne sestre interpretira intrigantna Inga Ibsdotter Lilleaas, dok je Elle Fanning pripala čast utjelovljenja lika slavne i plemenite glumice.
U jednakoj mjeri mi je privukla pažnju fotografija za koju je zadužen Kasper Tuxen Andersen i montaža Oliviera Bugge Couttèa. Možda se filmu može prigovoriti mjestimična predvidljivost, ali to nije toliko bitno. Filmsko vrijeme je namjerno sporo, kako bi nam polako lijegala kompleksnost likova i njihovih relacija, tako da budemo prijemčivi za senzibilitet koji nam glumačka ekipa pokušava prenijeti. Kroz intervjue Joachim Trier i glumci su spomenuli kako su svoje likove razvijali momentalno, spontano i kroz intimne razgovore, a redatelj je naglasio da ga je zanimalo dobiti od njih ono što je iznad razuma. Čini se da su upravo to uspjeli postići. Kuća postaje scensko ognjište, ali i prostor metafore. Triera možemo optužiti da se voli baviti teškim temama, ali Sentimentalna vrijednost usprkos svemu tome nije komoran film. Trier ga odmjereno na pravim mjestima razbija životnim situacijama i humorom poput pljuske, uvjetne krađe vaze i bijega, nepriličnih rođendanskih poklona, konjima uz plažu, vožnjom pokretnim stubama, pljuvanjem u umivaonik i slično. U epicentru filma stoji katarza koja se postupno penje od prizemlja do krova kuće. Prisutna je potraga za praktički iskorijenjenim pojmom – plemenitošću, koja je nužna da bi se dogodio oprost i otvorio komunikacijski kanal usprkos povredama. Naglašava se važnost iskrenosti i komunikacije.
Također, za film je važno tematiziranje potentnosti umjetnosti kao pozitivnoga kreativnog pulsa koji nam može uzrokovati srčani udar i ubiti nas na licu mjesta, ali s druge strane može nas učiniti toliko nevjerojatno vitalnim iznutra, empatičnim i ranjivim, pa nećemo samo čuti, nego ćemo i prepoznati tuđe bilo. Sentimentalna vrijednost ne mistificira umjetnost nego realno prikazuje aspekt stvaralaštva koji ne posjeduje naročito blagu i pragmatičnu narav (ako možemo govoriti o naravi). Umjetnost isprva unosi u život neviđene razmjere kaosa, a potom valove iscjeljujuće transformacije i smiraja. Scenaristički, dvojac Eskila Vogta i Joachima Triera pokazao se plodonosan, te bi bilo zanimljivo kada bi možda realizirali još koju zajedničku suradnju.
Sentimentalna vrijednost posjeduje u sebi zrnca filozofije, više je od obiteljskog filma u kojem se žanrovski prepliću humor i drama. Iako je djelo suvremenog i aktualnog redatelja, mislim da neupitno ima vrijednost u sebi na koju bi se iduće generacije mogle referirati i pozivati. Osim toga, film obiluje scenama za pamćenje.
Kada su se upalila svijetla u kinodvorani i kada sam izašla van na ulicu, hodala sam s osjećajem filma koji se probavlja ne samo na mentalnoj razini. Hodala sam s osjećajima tih likova iz filma, što moram priznati, nije mi se dogodilo na takav način već čitavo stoljeće. Imam slutnju da je ovaj film neizgovoreno posvećen pomaknutim i drugačijim individuama, umjetnosti, ljubavi i brižnosti i svemu onome zbog čega se isplati živjeti. S druge strane, film jasno ukazuje kako odricanje od nečega, nepristajanje uz sve, prepuštanje unutarnjim procesima, pravljenje grešaka, a ponekad i samo odustajanje, nas tek može dovesti pred prava vrata, pa makar morali preći duži put do pravih vrata, čak ako su to i lažno montirana vrata.
©Josipa Marenić, FILMOVI.hr, 8. prosinca 2025.