Dehumanizirajuća praznina empatije
23. Zagreb film festival, 10.–16. studenog 2025.: Derište (Urchin), red. Harris Dickinson, Velika Britanija, 2025.
-
Radnja filma smještena je u London i koncentrirana je oko životne priče mladog beskućnika. Mike se na početku razotkriva kao protagonist kojega zbog eksplozije grubosti ne možemo samo tako zavoljeti, ali nekako do samog kraja navijamo za njega. Upada u nevolju tako što napadne drugog beskućnika, Nathana, koji mu je ukrao novčanik. Prilikom njihove tučnjave uplete se slučajni, očito dobrostojeći prolaznik koji ih razdvoji. Otvorenog uma, ljubazno i krajnje dobrodušno želi pomoći Mikeu. Međutim, Mike fizički napadne Simona i ukrade mu sat. Zatim pokušava prodati sat, ali nadzorna kamera ga je snimila i ne uspijeva izbjeći policiju, uhićenje i zatvor. I tako završi opetovano u sustavu, te mu se pruža prilika integracije u društvo. U susretu sa socijalnom radnicom koja njegov slučaj prihvaća i odrađuje rutinski, Mike je ovog puta nekako ozbiljan i želi izaći iz kruga vlastite samodestrukcije. Pronalazi posao u kuhinji, sluša snimke samopomoći, kupuje si novu rabljenu odjeću, socijalnoj radnici na drugi dolazak donosi kaktus i počinje sklapati prijateljstva s kolegicama s posla. Međutim, nije sve tako jednostavno za ovog hipersenzibilnog momka koji nosi prtljagu iz prošlosti. Pogotovo nije lak stresan rad u restoranu u kojem te drugi vole iskorištavati i u brzini je lako napraviti pogreške, a zauzvrat se očekuje besprijekornost, preuzimanje odgovornosti i emotivna stabilnost.
Mike nažalost pada na tom egzistencijalnom ispitu, jer neke situacije na poslu postaju okidači za ono što želi cijelo vrijeme potisnuti. Prilikom povratka iz zatvora socijalno mu pomaže i omogućava krov nad glavom, odnosno boravak u hotelu tek određeno vrijeme, pa mu sat stalno otkucava i pritisak raste. Također kao dio integracije u društvo, mora se suočiti sa svojom žrtvom, Simonom. Iako dolazi entuzijastičan na sastanak kod socijalne radnice, on emotivno i psihički nikako nije spreman za takvo nešto. Nakon toga počinje gubiti fokus i izgubi posao u kuhinji, ali još uvijek ne odustaje, zadnjim snagama se trudi, pa pronalazi drugi posao koji je davno prije radio – skupljanja smeća. Tamo upozna i zbliži se s djevojkom Andreom koja živi u prikolici i po svojim pravilima. Njih dvoje započinju vezu, ali on poklekne i ponovo propada u vir ovisnosti i samodestrukcije, počinje nekontrolirano piti i uzimati drogu. Također mu istekne vrijeme smještaja, prekine s djevojkom i počinjemo svjedočiti njegovom vrtoglavu padu i rasapu.
Harris Dickinson napisao je i režirao ovu dramu. Oduvijek ga je zanimala umjetnost i u intervjuima kaže kako je uvijek želio izrađivati stvari, samo nije znao koje, a nije mislio da će to biti filmovi. Odrastao je u siromašnom dijelu Londona i radio razne poslove, da bi na kraju u tinejdžerskim danima otišao u marince. Međutim tamo – sreća po nas, nije ostao. Životni put ga je odveo drugdje i ipak vratio u svijet umjetnosti. U početku se bavio produkcijom i uglavnom radio kao asistent kamermana. Uspješno je zainteresirao filmski svijet, kritičare i publiku svojim prvim glumačkim ostvarenjem u filmu Beach Rats. Iako je imao manje uloge u Maleficentu, miniseriji Trust, trećem nastavku Kingsmena, u Matthias & Maxine. Glumački proboj je postigao u Oscarom nagrađenom Trokutu tuge. Nakon toga je lansiran među perspektivnije glumce mlađe generacije i stavlja ga se uz bok Timothèeju Chalametu, Austinu Butleru, Paulu Mescalu, pa čak i Adamu Driveru, usudila bih se dodati. Osobno, smatram kako je briljirao u Požudi i teško je utjeloviti takav lik, a još teže nadmašiti takvu ulogu, međutim u njegovu slučaju je to moguće, zato što definitivno ima veliki kapacitet i čini mi se kako je pomalo radoholičar. Osim glume, njega privlači i redateljska palica. Stoga iza sebe ima kratkometražne filmove Who Cares, Surface i Drop. Derište mu je prvo dugometražno ostvarenje. Priznaje kako nije imao plan snimiti takav film, ali jednostavno je počeo pisati scenarij i postao je u potpunosti zaokupljen tom temom i likom.
Frank Dillane je zanat izučio na Royal Academy of Dramatic Art i dosad se pojavio u Harryju Potteru i Princu miješane krvi, u filmu Heart of the sea i u Fear the Walking Dead. Za portretiranje Mikea, Frank Dillane i Harris su zajedno izgradili lik kroz šest-sedam mjeseci, ali Harris mu je svejedno ostavio dosta slobode da sam istraži Mikeov karakter, zbog čega je čak posjećivao i zatvore. Prilikom pripreme za ulogu bio je jako detaljan, neprestano je razmišljao o liku, kako Mike mora negdje biti umoran, jer su beskućnici neprestano u pokretu i na nogama, te kako njegov lik mora biti snalažljiv služeći se i iskorištavajući karte koje u životu ima. Frank Dillane često kroz intervjue spominje Harrisove riječi koje su se duboko usjekle u njega i pomogle mu kod stvaranja Mikeovog karaktera, kako siromaštvo i očaj imaju svoj vlastiti jezik. Dugotrajne pripreme urodile su rezultatom i Dillaneova izvedba manifestirala je sve pripreme na upečatljiv način, jer vrlo vješto miješa u svojoj ekspresiji nešto animalno s nečim nevjerojatno nježnim i neurotičnim. Iako je uloga Mikea psihički zahtjevna, ona je također i vrlo fizička – stoga veliki respekt Franku Dillaneu koji nosi cijeli film na svojim leđima. Zaista se nadam kako će mu ovaj film pružiti priliku da se udalji od sporednih uloga, jer pokazuje da je u stanju razvaliti zahtjevne uloge. Na festivalu u Cannesu zasluženo je dobio nagradu za najbolje ostvarenu ulogu u prilično jakoj konkurenciji. Osim njega glume Megan Northman, Karyna Khymchuk, Shonagh Marie i Amr Waked.
.jpg)
Film počinje dinamično, nabrijano i realistično, prepun je konkretnih pojedinosti kako bi se uspostavila realnost. Ali kako radnja odmiče, kao kontrast stvarnom svijetu pojavljuju se prekrasne slike prirode u kojima Mike traži utočište od surove svakodnevice. Pojavljuje se pomak u kojem se radnja sve češće povlači s fokusa izvanjskog u nutarnji Mikeov svijet, dok na kraju ne prevlada nadrealni kraj.
Film je sniman na vanjskim lokacijama, dosta u East Londonu, te generalno ostavlja dojam prilične spontanosti. Iz intervjua se može otkriti kako su spontanost postigli zbog Harrisova redateljskog pristupa i nepredvidivosti koja bi ih dočekala na terenu. Naime, tijekom rada su imali probe, ali kada bi došli na lokacije znali su improvizirati, koristiti intuiciju i neposredno iskorištavati postojeću situaciju u maniri gerila-snimanja. Ponekad je prisutan priličan kontrast okružja prostora (parka, polja oko prikolice, čistoće galerije, uređenosti prikolice i slično) u odnosu na užas koji Mike proživljava u sebi, jer on je svoje traume duboko potisnuo i zakopao u sebi, ali one nisu nestale i provaljuju van kada Mikeu to najmanje treba, zbog čega je nemoguće ne imati sućuti i razumijevanja za njega.
Harris priznaje kako je dosta čitao o traumi i koji utjecaj ona ima na mozak pojedinca, te kako se nije lako suočiti s nasilnim i destruktivnim djelom sebe bez da uključiš kritičara i samoprijezir. Iako se Mikeu pruža druga prilika, pa čak mu na put dolaze ljudi koji mu prijateljski pružaju ruku i događa mu se nešto kao ljubav, Mike je u tolikoj mjeri pun povreda, trauma i nevidljivih rana, u čemu je njegova tragedija, da naprosto ne može primiti i prihvatiti tu mogućnost druge prilike. Često se umjetnost društveno angažira i puno je filmova socijalne tematike, u pokušaju da se senzibilizira javnost. Harris dolazi iz Velike Britanije u kojoj je socijalna tematika izuzetno važna i bavljenje njome ima veoma dugu tradiciju, počevši od književnosti do filma. No, čini se da je redatelj kojemu je ovo prvijenac neopterećen tom činjenicom, nego pronalazi neki svoj način kako bi zagrizao u teško probavljivu temu. On na nikoga ne svaljuje krivnju – niti na sustav niti na pojedinca, pažljivo balansira pričajući priču, neprestano je kroz nemoguće situacije začinjava suptilnim humorom koji obogaćuje dodatno njegov prvi film. Naglašavam cijelo vrijeme: prvi film, jer za prvijenac ovo je prilično dobro postignuće. Derište je nagrađeno nagradom FIPRESCI.
Još na početku film nas upozorava da danas postoji neka praznina u empatiji. Ventilator je može otpuhati u treptaju oka. S podignutim nogama nakon radnog dana većina ljudi koja radi na sebi iz rekreacije odlazi na projekcije, pa i pomaknutih filmova. Najgore što ovaj film radi, s velikom lakoćom pred nas stavlja poraz pojedinca koji nas ostavlja ravnodušnim, jer kraj nije mogao biti drugačiji. Logično, zar ne? Osim toga tu je činjenica kako svako od nas vrlo lako može pasti u nepovrat iz različitih razloga. Grozna je pomisao o izgubljenom mladom životu i o nemogućnosti iscjeljenja. Film uspješno portretira kroz Mikea, ljudsko biće, koje je kao i mi, to što na prvi mah ostavlja dojam sebičnosti i grubosti potječe od činjenice kako mi ne možemo zamisliti njegov moralni kompas – njegov moralni kompas sveden je na životinjski instinkt preživljavanja. Tek pred kraj filma on se otvara i dijeli misli kroz koje naziremo ozlijeđenu nutrinu i baš kada nam se kao lik počne sviđati, Mike gubi bitku s Mikeom. Mi možemo eskapistički postaviti stvari, kako je on nezrelo i nedoraslo derište kojem nitko ništa ne duguje, ali nije li i to toksična pomisao iznjedrena djelomično iz kapitalizma i suvremenog načina života? Na taj način prevladava dehumanizirajuća premisa za početi odnos i komunikaciju prema nekome, što nikako nije pohvalno za napredno i visoko razvijeno tehnološko društvo.
Derište je osvojilo nagradu FIPRESCI. Film ima svojih manjkavosti, ali s obzirom na to da je prvijenac, otkriva Harrisov stvarno velik potencijal pri promišljenom pristupu i osjećaju za detalje. Ako nekoga zanimaju žanrovi socijalne tematike, tada u svakom slučaju ne bi trebao propustiti pogledati Derište.
©Josipa Marenić, FILMOVI.hr, 7. prosinca 2025.