Europa bez kompasa i kronika moralnog kaosa
Kontinental ´25, red. Radu Jude, Rumunjska, Švicarska, Luksemburg, Brazil, Ujedinjeno Kraljevstvo, 2025.
-
Rumunj Radu Jude je među najvećim suvremenim filmskim kroničarima i komentatorima jednog vremena, a vrijeme svakako nije niti lagano niti uvijek pametno za komentirati i bilježiti. Svakako je hrabar autor, svenagrađivan i poznat u art-filmskim krugovima – ako ništa, a ono kao cinični i ironični svjedok jednog prilično konfuznog svijeta.Jude se ne boji proniknuti u srž stvari, ali baš poput svakog hrabrog i talentiranog filmaša, neće nasilno prstom pokazati na problem niti na uzroke problema; natjerat će vas da kroz njegov rad osjetite svaku moguću nepravdu, blasfemiju ili nepodudarnost s logikom ovog, rekoh, konfuznog vremena.
Njegov novi naslov, Continental 25, za koji potpisuje i scenarij (nagrađen na Berlinaleu 2025.) nadasve je uspjela posveta Rossellinijevoj Europi 51. Znamo ili ne znamo, kako tko, kakva je Europa bila u bijednom poraću ranih 1950-ih – gradila se iznova, njegovala nove političke pravce i njegovala novu sirotinju i novovjeke profitere vremena. Nije se promijenilo baš puno toga u toj Europi kroz skoro 80 godina: sirotinja je i dalje sirotinja i Bogu je teška, profiteri i novi bogataši voze bijesne aute i konzumiraju iz dosade opijate te vrše mnoga kriminalna djela. No kako reče svećenik u jednoj od zadnjih sekvenci filma: „Bog daje onima koji imaju nadu i vjeru, ali često i uzima“. Apsurdno i misteriozno, kako zaključi glavna junakinja filma, Bog nam dođe nešto poput onog slova I koje stoji za iracionalno jer njegovi putevi nisu baš shvatljivi. Svećenik se naravno ne slaže, načelno zaključivši da je Bog naš gospodar.
Nećemo se više vraćati na institucionalizirano orijentiranu vjeru i na jedno krasno vjekovno ispiranje mozga, a opet krasno filozofski se zapitajmo tko nikada nije vjerovao pa neka odmah prvi baci kamen. Iracionalno i racionalno, blasfemično ili ironično, ima li uopće objašnjenja za ovakav svijet?
To se isto pita glavna junakinja ili antijunakinja filma, sudska izvršiteljica Orsolya (Eszter Tompa), inače Mađarica udana za Rumunja, koja živi u podijeljenom transilvanijskom Cluju (Cluj je rumunjski s dosta mađarskog stanovništva, a nacionalizmi s obje strane su sveprisutni, što se vidi u sceni s njezinom majkom koja je zagoreni mađarski nacionalista). Redateljevi podtonovi, koji uključuju sprdanje i poigravanje s ljudskim patosom i gnjevom, kazuju da se vremena ne mijenjaju, nacionalizmi koji koče svemir ostaju pod krinkama zdravog patriotizma i domoljublja sveprisutni, bijeda ostaje također, a iz bijede se naličje bogatstva slabo gleda.
Orsolyi se sruši život kada se beskućnik Ion, bivši sportaš, ubije nakon što ga ona skupa s policijom pokuša fizički, na temelju sudske odluke izbaciti iz jednog podruma na čijem mjestu se treba graditi boutique-hotel Kontinental. Jadnik se baš u maniri nesretnika Jesenjina objesi o radijator sa žicom omotanom oko vrata, a koju je uprezao tako dugo dok nije izdahnuo. Orsolya je inteligentna pravnica, majka troje djece u dobrim odnosima sa svojim mužem koji je stalno zadirkuje na bazi mađarskog podrijetla, ona citira Brechta i vjeruje u ljudsku ili božansku pravdu iako za to nema utemeljenja. Počne se kriviti za nesretni slučaj suicida, te se pita je li mogla drugačije postupiti ili čak nesretnika zaposliti kod sebe u uredu. No sad je kasno, otvaraju se ladice iz njezina života koje se otvorile dugo nisu, s brojnim prljavim gaćama, čisti se prašina na mjestima koja su pod paukovim mrežama, ne zato jer je Orsolya pokvarena i sebična, možda baš zato što nije. Reda među ladicama i gaćama neki nikada ne naprave.
Cijeli jedan splet socijalnog, divlje-kapitalističkog, nacionalističkog, šovinističkog, ksenofobičnog uplitanja u živote svih nas koji živimo na prostorima istočne ili jugoistočne Europe te 2025., čini ovaj kroničarski film trpkim kao zeleni krastavac s dna morskog taloga. Ipak Judeove humoristične sekvence, iliti toplo-ludistički komentari prostorno-arhitekturalnog Cluja (ružne nove stambene zgrade nalik kičastim bombonijerama, koje se prodaju skupo a grade se na negdašnjim kućicama i potleušicama – nestanak dobrog ukusa i urbanističkog plana – kao na zagrebačkoj Trešnjevci), socijalno osviještenog svemira (Orsolya i njezina frendica dobrostojeće su te stalno zbog grižnje savjesti i svijeta u kojem žive doniraju za razne udruge Gaze, Ukrajine i svu bolesnu djecu – igra Boga u kojeg ni same ne vjeruju) i moralno unakaženog intimnog kaosa (Orsolya se u očaju baci u seksualnu avanturu sa svojim bivšim studentom koji je osobito ne privlači i koji citira budističke poslovice te je dostavljač koji se diči time što je Rumunj u tom poslu rezerviranom za strance) čine ovaj naslov zaista značajnim mjestom ovogodišnje filmske produkcije. Možda meni najsmješnija scena filma je baš ona Orsolyina i studentovog seksa na mračnoj osami dok bezazleno svijetli njegova dostavljačka torba na kojoj piše „Ja sam Rumunj“.
Takav trpki, gorko-topli komentar jednog zadriglog, zaraslog i grešno ružnog društva svojstven je možda Judeu i nekolicini autora koji se ne boje otvoreno komentirati ni političke dužnosnike nii diktatore današnjih vremena za koje svi znamo tko su ali ne izgovaramo tako lako javno njihova imena. I dolazimo do otkrivenja da je Europa 51 imala neki optimistično-graditeljsko-moralno-ispravan kompas, dok današnja Europa to nema ili ga je negdje ostavila po strani.
Film započinje scenom u dinoparku (dinopark je zabavni park s davno izumrlim, mehaničkim dinosaurima koji je zabavan djeci a za odrasle može izgledati zastrašujuće, uključujući i autoricu ovog teksta), gdje izgubljeni beskućnik Ion šeta u potrazi za boljim vremenima dok oko njega riču davno izumrla prethistorijska bića na električni pogon. Sva bezidejnost jednog sustava na umjetni pogon (a umjetni pogon rade tvornice, automobile, ali i ljudi nesvjesni svoje alijenacije) oslikana je u tom dinoparku, blasfemično-bestijalno-gadnoj svakodnevici gdje čovjek poradi vlastita profita oživljava davno umrla bića koja bi se sama užasnula da jedu današnju zagađenu travu.
I svašta zapliće naš dobri vojnik Jude, naš borac za dobre ljudske vrijednosti i kompase, svašta zapliće u ovom važnom i uspjelom filmu koji ogoli egzistencije, očekivanja, nade i duhovnosti koje su preostale. Orsolya je jedna od nas, borkinja koja posrće na terenu protiv jačih od nje, ona je egzekutorica koji legalno nije odgovorna (scena na policiji pokazuje sav jad i neempatiju sustava) no moralno nosi kamen temeljac na svojim plećima i pitanje je kako ga zbaciti.
Ako je sustav neempatičan i nefunkcionalan, ako je Bog neempatičan i nefunkcionalan, možda je na jednoj simpatičnoj Mađarici intelektualki da počisti govna, no je li to moguće? Kako njezina frendica kaže, imali su beskućnika koji je zimi srao pred zgradom te spavao na minus 18, a ona bi najradije da on umre i da njegova plutajuća govna počisti onaj čistač iz Wendersovih Savršenih dana. On si fino sluša američku muziku i zenovski čisti govna. Je li to moguće? Ili je samo film?
Izmet današnjeg sustava jest i jedino uljuljkani i ufurani narod, uljuljkan u najveću nedemokraciju dosad, u novo-robovlasnički sustav bez ikakvih vrednota. I što smo nego jedan dinopark / jedan ljudski resort gdje će uskoro loviti one koji nisu lišeni empatije. Takvi izrodi i rijetki pojedinci bit će izlovljeni u safariju na ljudskost. A onda ostaje poneka umjetnost (film ili pjesma), poneko dobro djelo (svi se pitaju što je to), te poneki pokret otpora.
Dok vješaju ljudske glave-trofeje, krvoloci opisuju njihova dobra djela, a svi se čude što je to dobro djelo? Jude nas upozorava, tako inteligentno i klizeći duhovito, on je elegični kroničar čudnog vremena kada ljudskosti još ima ali je u bijednom položaju.
Jude, izbjegli Zvjagincev, Östlund i još neki kroničari postmoderne, svaki na svoj način propituju moral i amoral današnjice. Nije jednostavno, ali nećemo valjda završiti kao oni jadnici u Lanthimosovom Jastogu koji ne znaju što je ljubav. Ona jedina može spasiti svijet. Univerzalna ljubav.
© Ivana Perić, FILMOVI.hr, 7. listopada 2025.
