Bespoštedno iskren prikaz destruktivne intimnosti

Passages, red. Ira Sachs, Francuska, Njemačka, 2023.

• 

  Film Passages redatelja Iraa Sachsa izazvao je snažne reakcije publike i kritike, potvrdivši Sachsovu reputaciju jednog od dosljednijih autora američke nezavisne queer kinematografije. Premda je njegova filmografija već obilježena naslovima koji spajaju intimističku dramaturgiju i društveni komentar – dugometražni The Delta, Keep the Lights On, Love Is Strange ili dokumentarni kratkometražni Last Addres i In Search of Avery Willard, novije ostvarenje – film Passages, nametnuo se kao svojevrsni scenarističko-redateljski iskorak – radikalno iskren prikaz ljubavnog trokuta u kojem se prelamaju pitanja identiteta, seksualnosti i moći.

  Središnji lik, Tomas (Franz Rogowski), njemački redatelj u Parizu, upušta se u ljubavnu vezu s učiteljicom Agathe (Adèle Exarchopoulos), iako je u braku s Martinom (Ben Whishaw). Ovaj trokut u osnovi prati klasičnu temu – preljub i krizu veze – no Passages svoju snagu gradi na otvorenoj eksplicitnosti, emocionalnoj sirovosti i uspjelim glumačkim izvedbama. Film ne nastoji opravdati Tomasove postupke niti ga učiniti simpatičnim – on je impulzivan, egocentričan, destruktivan. Upravo taj prikaz nepripitomljene ljudske sebičnosti i želje ono je što film odvaja od sentimentalnih melodrama i uvodi ga u prostor nepodilazećeg realizma.

  

  Sachs bira suzdržanu vizualnu poetiku, statične kamere, fokusirajući se na tijela, geste i lica, čime naglašava tjelesnost i emotivnu distancu među likovima. Seksualne scene snimljene su bez moraliziranja, u punoj eksplicitnosti, ali nisu pornografske – one su središnji izraz dinamike među likovima, odnosa i ranjivosti. Film se tako uklapa u tradiciju europske kinematografije, gdje fizička prisutnost likova zamjenjuje verbalno-deskriptivno lamentiranje. Dijalozi su minimalistički, često isprekidani refleksivnom šutnjom, a upravo ta odsutnost riječi razotkriva praznine i nesporazume među likovima. Grad Pariz, iako prepoznatljivo filmski, ovdje nije romantična kulisa, nego hladan, urbanistički okvir u kojem se intimne krize još snažnije osjećaju.

  Franz Rogowski kao Tomas donosi hipnotičnu mješavinu magnetizma i odbijanja. Njegova izvedba temelji se na naglašenoj fizičkoj nepredvidivosti koja sugerira unutarnju nestabilnost, koja u konačnici dovodi do potpunog karakternog rasapa. Rogowski kreira lik koji se ne može kontrolirati, ali koji i dalje posjeduje karizmu kojom zavodi. Ben Whishaw briljira u ulozi Martina te je uspješno kontrastiran Tomasu – njegova uvjerljiva emocionalna i fizička delikatnost te suptilna karakterizacija tihog očaja i suzdržanosti tvore emotivno sidro filma, dok Adèle Exarchopoulos kao Agathe unosi dinamiku, odmak od ustaljenosti, ali i lucidnu svijest o destruktivnosti odnosa u kojem se našla. Kemija između troje glumaca oblikuje jezgru filma – odnos koji se ne može svesti na binarne opozicije ljubavi i izdaje.

  

  Iako Passages djeluje kao intimna drama, on prikazuje i fluidnost seksualnih identiteta bez potrebe za kategorizacijom. Tomas je istodobno i gay i biseksualan i heteroseksualan – ili ničim ograničen, ovisno o perspektivi. Sachs ne podcrtava te oznake, nego ih prikazuje kao dio ljudske želje, čime problematizira očekivanja i etikete koje društvo nameće. Scene u kojima Agathe pokušava predstaviti Franza roditeljima na obiteljskom ručku, ili prijateljske proslave u kojoj se troje likova nađu pod istim krovom toliko su uvjerljivo neukusne i neugodne da isijavaju s platna i uvlače se pod kožu gledatelja. U vremenu kada queer reprezentacija često prolazi kroz filter pozitivne vidljivosti, Sachs se odlučuje za likove koji su komplicirani, nesimpatični, destruktivni – ali upravo zato autentični.

  Efektnost Passagesa jest u njegovoj bespoštednoj iskrenosti. Sachs ne nudi katarzu, ne vodi gledatelja prema pomirenju ili moralnoj pouci. Umjesto toga, ostavlja gledatelja u prostoru nesigurnosti i ambivalencije, gdje ljubav, želja i moć ne pronalaze konačno razrješenje. No upravo ta upornost u izbjegavanju klišeja i konvencionalnog zaokruženja potvrđuje njegovu dramaturšku i redateljsku dosljednost.

  

  Passages za Sachsa svakako predstavlja scenarističko-redateljski iskorak, posebice ako ga uspoređujemo s kritički hvaljenim Keep the Lights On iz 2012. godine, koji je ipak patio od scenarističkih nedorečenosti, otegnute dinamike, nedovoljno uvjerljivih glumačkih ostvarenja i površnih redateljskih rješenja. Passages je suptilan i efektan film koji briljira u svojoj emocionalnoj kompleksnosti i estetskoj jednostavnosti. Njegova estetika hladnoće i emocionalne ogoljenosti možda će odbiti one koji traže utočište u romantičnim narativima, ali će za druge predstavljati rijetko iskren prikaz ljubavnih odnosa. Sachs je na ovogodišnjem Berlinaleu predstavio najnoviji film – igranu doku-dramu Peter Hujar's Day, također s Benom Whishawom u naslovnoj ulozi, što se izgleda potvrđuje kao nadahnuta redateljsko-glumačka suradnja.

  © Željko Anzulović, FILMOVI.hr, 17. rujna 2025.

Piše:

Željko
Anzulović