Crna komedija o gradu koji diše suze i smijeh

72. Pulski filmski festival, 10. - 17. srpnja 2025.: Južina, red. Ante Marin, Hrvatska, Srbija, 2025.

• 

  Nakon što je ovogodišnji 72. Pulski filmski festival svečano otvoren Južinom, debitantskim filmom Ante Marina, s nestrpljenjem ga je dočekala i publika na splitskoj premijeri u Ljetnom kinu Bačvice 12. srpnja.

  Film o Splitu pred splitskom publikom – nameće se spontano kao sineastički izazovan i riskantan poduhvat u isto vrijeme, s oštricom uperenom na uvijek moguća neispunjena lokalna očekivanja. Ipak, sudeći prema afirmativnim reakcijama mnogobrojna gledateljstva, moglo bi se za Marinovu crnu komediju kolokvijalno ustvrditi: prva pa „u sridu“, što nipošto ne ostavlja i prostora za pokoju konstruktivnu kritiku. Budući da redatelja kao diplomiranoga filmska dramaturga posebice zanimaju filmovi mozaične strukture, ne čudi činjenica što mu se upravo jedan portun Grada pod Marjanom nametnuo kao fabularno čvorište njegova prvijenca. Splitsko stanje uma imanentno je predstavljeno galerijom živopisnih likova povezanih zajedničkim prostorom življenja – vremešnom četverokatnicom u jednom od najnapučenijih splitskih kvartova.

  Ono što je vidljivo već iz prvih kadrova Južine, zasigurno je redateljska dobro osmišljena dramska potka koja se otvara napetim iščekivanjem dvojice posrnulih splitskih protagonista iz rubnog dijela grada. Pred grafitima išaranim ulazom u zgradu, čiji parlafon glasovno odaje i strukturu stanara, odvija se ono što nalikuje in medias res počecima tipičnih akcijskih filmova s pretpostavljenom podžanrovskom primjesom trilera prepoznatljiva po uznemirenoj komunikaciji, bljeskovima hladna i vatrena oružja, ekspresivnoj glazbenoj podlozi, kadrovima koji lede krv u žilama i opskurnu osvjetljenju.

  

  Unutar zadana okvira Ante Marin i njegovi asistenti režije: Filip Heraković i Andrea Žuljan, otvorili su prostora za panoptičke začetke mnogih dramoletskih priča: burlesknih, melankoličnih, ali u jednakoj mjeri i satirično-vedrih epizoda. Upravo onakvih kakve moćnom glazbenom interpretacijom izvodi „splitsko dite“ Toma Bebić u svojoj čuvenoj „Ča smo na ovon svitu“. Nepogrešivim impostiranjem ovoga soundtracka u potpunosti je zaokružen tematsko-idejni sloj filma koji od početka do kraja zrcali specifični genius loci, ali iskoračuje i prema univerzalnu poimanju egzistencije, pojedinca i društvenih skupina, satkane od „šake suza i vriće smija“, od onoga o čemu Bebić tako silovito grmi kao o neprolaznu usudu krhka stvora: „Dokle jednon lipo cvita cviće / Dotle drugom samo drača niče“.

  Upravo je emotivnost u svim njezinim oblicima najveći pokretač filmske radnje – teško je izdvojiti stanarska vrata koja bi se nametnula kao kakva životna ekskluziva, svaka brava i skriva i otkriva Grad s njegovim licem i naličjem. Na površini, primjerice, bljeska humor zbog odrasla sina Tome, profesora povijesti, odnedavna otpuštena iz prosvjetne službe, i njegova  suživota s ocem Mićom, po svemu cool likom. No dublji pogled na njihovu egzistenciju otkriva trulo društvo koje još nije raskrstilo s verbalnim deliktom, a boluje i od loša povezivanja izlazne pameti sa stvarnim potrebama tržišta… Jedno naoko čeznutljivo saznanje Bilog Lava da mu u četverokatnici živi bivša, Dija, učas se pretvori u ogromni minus, kako nasilju sklona pojedinca, nemoćna pred vlastitom (auto)destruktivnosti, tako i nedovoljno učinkovitih organa izvršne vlasti.

  

  U Južini ništa nije onakvim kakvim se na prvu čini: niti je Duma do kraja odan suprug, niti je Marija kao praktična vjernica lišena hipokrizije, niti je Ronaldo, jedan od najupečatljivijih likova (vjerojatno je režijski zato i ostavljen za zadnji blok) tek splitski mangup, po mnogočemu je Božidar (nomen est omen) antijunak, ali i odabranik za ispunjenje kozmičke pravde. „Svim mastima premazana“ usidjelica Anka skriva se iza maske bojažljive i stentane žene iz susjedstva, dočim je poslanje gazdine žene Elizabete iznenađujuće i posvema suprotno uvriježenim stereotipima o škrtoj i oholoj gazdarici. Svijet je odraslih, dakle, prispodobljen uvrnutim i neiskrenim, pa se i na nepatvoreno iskreni dječji svijet (Valerija, Luka…) gleda optikom neke strepnje i bojazni u perspektivi njegova moguća izobličavanja u skoroj budućnosti. Iza komike Fantoma Milana (koji supruzi obećava da će repanjem zarađivat) još je više tragičnoga uvida u disfunkcionalno muško roditeljstvo.

  Južina nije skup film, ali daleko je od toga da pronosi tek frivolne konverzacijske batude splitskoga mentaliteta negdje s ruba društvene pozornice. Južina je uistinu puna boli i vapaja za nekim iskorakom u bolju sutrašnjicu koja nikako da se dogodi. Portun je trajno šporak, išaran grafitima, uvijek poprištem svakojakih zadjevica i sukoba. I dok galeb svakodnevno slijeće na prekrcane smećnjake, moglo bi se u metaforičkome smislu dometnuti – ljudske egzistencije, svjetlo u jednom takvom kontekstu može doći samo iz mraka. I tu krug biva zatvoren s vječnim pitanjem: Je li pravda u filmu zadovoljena? Je li tek meteoropatskom anksioznošću uskrsnula dolaskom neuropatskoga južnoga vjetra koji će uskomešati i ono Dobro koje živi u tome „svijetu u malome“?

  

  S vrha te četverokatnice dolaze emotivno najdojmljiviji izvidi na „spli'sku dicu“ – ljepotu njihove duše unatoč izazovnoj i ne uvijek ružičastoj svakodnevici. Njihove teme višu nisu „čiji je ćaća bija ustaša, a čiji partizan“, splitska je mladež „s terace“ i ona koja je u potrazi za smislom i čašću, ona koja cijeni dobrotu, altruizam i originalnost. U konačnici i ona koja „viruje da je Bog na njihovoj strani“.

  Uz  zapažene uloge koje su ostvarili mnogobrojni kazališni i filmski umjetnici (Snježana Sinovčić kao paranoična Anka, Stojan Matavulj kao osebujni Mićo, Mijo Jurišić kao Duma, Andrea Mladinić kao Marija, zaljubljena u vjerske rituale, Mate Tavrić kao mladi svećenik, Nika Petrović kao okretna Lana, Katarina Romac kao netipična gazdarica, Slavena Verić kao Roza, Ana Franić kao Dijana, „u zadnji trenutak spašena“, Mijo Kevo kao ovisnik o kokainu i ostali veliki i mali glumci) srce Južine ponajviše iznose tri glumačke ljudine, fizionomijom i govornim identitetom bliske gledateljskom poimanju svijeta mladih na čijim plećima ostaje teret egzistencije s kojom će jednoga dana ispisivati povijest i kulturnoga i društvenoga nasljeđa svoje generacije: Donat Zeko kao mladi i neuniformirani profesor povijesti, Stipe Jelaska kao Ronaldo i Zdravko Vukelić kao mladić s posebnim potrebama. Svojim su ulogama dali omaž onome Splitu koji nikad ne smije nestati: gradu „dišpeta i kontre“, ali i gradu zajedništva koji nikad ne zaboravlja one u nevolji. A nevolja se kao sastavni dio života krije na svakome katu, grebe umiljato po vratima neobično sastavljenih bračnih parova i izoliranih pojedinaca, umornih od suživota ili od samih sebe.

  

  Južina Ante Marina film je s potencijalom omnibusa koji priželjkuje novu staru publiku, željnu crnohumornih nota, ali i konačna obračuna sa zlom kao jedinim hendikepom društva koje ne može biti izliječeno smijehom.

  ©Vesna Aralica, FILMOVI.hr, 24. srpnja 2025.

Piše:

Vesna
Aralica