Paleta osebujnosti
Subversive Film Festival, 14. – 21. svibnja 2023.: Igrana konkurencija
-
Tročlani žiri zavidno stručnih i osebujnih biografija, sastavljen od trojca Nino Kovačić, Peter Grabher i Nina de Vroome, nagradu Wild Dreamer za igrani film dodijelili su već zapaženom filmu Suho tlo u plamenu u režiji Joane Plimente i Adirley Queiros, ističući kako ponekad nisu jasne granice fiktivnog i dokumentarnog filma. Siže nam donosi priču o buntovnim polusestrama u brazilskoj faveli koje ilegalno crpe naftu i prodaju benzin tajanstvenim motociklistima. To je priča o borbi za preživljavanje, priča o sestrinstvu i naftnom piratstvu; to je priča koja ima funkciju osvete brazilskoj eliti. Žiri je pohvalio film Ničiji junak, koji ih je osvojio živahnošću i sposobnošću da se uhvati ukoštac s predrasudama.
Projekcije koje su me se osobno dojmile svakako je švedski Dućan, za kojeg mi je iskreno žao što nije pobijedio, jer me oborio s nogu. Zatim, Ničiji junak, koji me jednako snažno šarmirao i natjerao da ozbiljno promišljam, te mi je drago što ga je žiri prepoznao i pohvalio. Zaintrigiralo me Stanje nacije nagrađivanog Christiana Mungua. Film je izvrsno postavljen, brutalno napet i predivan, ali rasplet je u maniri deus ex machina i kraj mi je toliko loš, pa je nažalost dobar film upropašten.
Dućan
Radnja Dućana redateljice Ami-Ro Sköld smještena je u urbanu sredinu, u radnu sredinu trgovačkog lanca jedne trgovine. Akteri su joj obični ljudi koji svojim radom osiguravaju egzistencijalna pitanja, te omogućuju život sebi i svojim obiteljima. Zaplet radnje sastoji se u tome što nadglednik spomenutog lanca predlaže mladoj Eleni da prekine porodiljni dopust i vrati se na posao kako bi unijela reda u kaos koji je nastao u njenoj odsutnosti kao poslovođe. Naravno, ako se ne vrati i ostane na porodiljnom, on će to razumjeti, ali bit će prisiljen zaposliti nekog drugoga i ona neće dobiti otkaz, ali će morati početi raditi od dna hijerarhije kao prodavačica. Suočena s lošim izborom, ostavlja dijete majci na čuvanje i vraća se na posao te postaje nemilosrdna prema svojim kolegama u namjeri da spasi svoj i njihov posao. Ostvaren je svojevrsni omnibus likova koji radnju vode prema katarzi. Među zaposlenicima su samohrani otac s dvije djevojčice, žena koja skriva trudnoću kako joj ne bi dali otkaz, starija gospođa koja je psihički labilna i loša radnica i drugi. Kako to često u životu biva, nije dovoljna jedna drama – ona unutar samog dućana, nego je prisutna i druga drama, koja se odvija preko puta samog dućana pokraj rijeke gdje je niknulo naselje beskućnika i socijalno ugroženih ljudi koji su se očito našli u nevolji, ali nisu bespomoćni. Oni preživljavaju tako da uzimaju bačenu hranu iz kontejnera ili jednostavno ulaze u skladište dućana i ponekad se posluže pod izlikom da su došli reciklirati boce. Sve ostaje zapisano na nadzornoj kameri koju nadglednik gleda zajedno s Elenom. Osim što se natječu jedni protiv drugih, osim što su im smanjene satnice, blagajnice ne stižu ni na zahod, bujanje toksične atmosfere radnog mjesta počinje im nagrizati privatne živote, sada bi još trebali ugoditi korporaciji riješiti se beskućnika koji su ionako na rubu i ugroženi, pa počinje – figurativno govoreći – rat, počevši od verbalnog vrijeđanja, naguravanja i izbacivanja iz dućana, dežuranja s lopatom u skladištu, stavljanja lokota sa šifrom na kontejner. Ono što nitko od njih ne zna jest da je jedan od njih radnika, imigrant, samohrani otac dvoje djece, spletom okolnosti postao jedan od stanovnika improviziranog naselja uz rijeku te će im pomagati u ratu protiv dućana, sabotiranjem šifre lokota. S druge strane, ta skupina otpadnika posjeduje zavidnu razinu humanosti, topline, empatije, gotovo je utopijska, jer shvaća kako novac ne jamči sreću niti nudi odgovore o tome tko smo mi. Ono što se događa na kraju filma logična je posljedica svega onoga što su akteri ovog filma zanemarili. 
Film posjeduje izvrsnu mikro-makro ravnotežu. Složila bih se s prethodnim mišljenjima kako bi ga se čak moglo uzeti u obzir i kao dobru socijalnu studiju. Izvrsna je kritika korporativne politike i mobinga, te psihološkog gaženja pojedinca. Kritika je kapitalističkog svijeta u kojem živimo, gdje smo dopustili da se ponašamo gore od životinja, razmaženo smo naviknuti dobiti ono što hoćemo – bila to smrznuta piletina na akciji ili bolje brojke u izvještaju, gdje reduciramo sami sebe i svoju svrhovitost. Poteže se pitanje suvremenog ropstva i misao u kakav svijet donosimo djecu, ako ih uopće i uspijemo roditi. Egzistencija srednje klase (ako je uopće možemo definirati kao srednja klasa) poput neke zaraze koja se širi svijetom ne živi život nego preživljava, nakon čega ne ostaje prostora za napredovanje individue. Ali zašto bi pojedinac uopće napredovao i procvao kao ljudsko biće? Stvorili smo klimu neplodnu za život, ali plodnu za truljenje i eksploziju. Djelo se bazira na suvremenom show, don't tell, ali film je filozofski duboko promišljen i pametno postavljen. Osobitost mu je što se odvija u dva formata – igranom i animiranom. Prethodno nisam slučajno upotrijebila riječi pametno postavljen.
Stop-animacija se aktivira svaki put kada se radnja događa u dućanu. Lutkice su replike stvarnih glumaca i blago su izobličenih lica, baš kao i kupci u dućanu. Kada su u privatnom svijetu izvan dućana, film postaje igrani film i preuzimaju ga glumci koji do sada nisu profesionalno radili, ali su prilično dobro i uvjerljivo portretirali zadane likove. Metafora prebacivanja iz jednog formata u drugi lukavo je i uspješno dočarala dehumanizaciju više nego sama radnja filma. Možda je na početku filma natjerala ponekog čistunca da izađe iz kinodvorane, ali većinu nas je dublje prikovala za stolicu i pobudila respekt i veću znatiželju. Specifičan zahvat nije ostao samo svrha sebi nego je stavljen u smislenu provokativnu funkciju. Redateljica je doista uspjela postići savršenu ravnotežu u svim segmentima i zadržati je tijekom cijelog filma. Nitko ne voli danas razmišljati o radnicima, bez kojih suvremeno društvo ne bi dobro funkcioniralo. Postali smo ovisni o proizvodnji, o načinu života koji istrebljuje sve što je – uvjetno rečeno, prirodno i većina se navikla da im je sve dostupno i servirano odmah. Prilično je nezahvalno raditi film, pisati knjigu ili nešto drugo na temu siromaštva. Zahvalno je raditi umjetnička djela u kojima netko siromašan postane bogat ili kad se netko izvuče iz začaranog kruga. U ovom filmu nema takve vrste proračunatosti, stoga ga zbog toga još i više cijenim, jer ponekad poetska nedorečenost, kada je uspješno izvedena na velikom platnu, može biti moćnija nego svi stereotipi.
Ničiji junak
Ako ste ljubitelj filmova koji obuhvaćaju zgode i nezgode malog čovjeka, tada bi vam Ničiji junak mogao biti zanimljiv. Redatelj Alain Guiraudie svakako je znao što radi. On prati život Médérica koji je zaljubljen u stariju prostitutku i jedan dan odlučuje prekinuti vlastitu rutinu, prestaje s trčanjem i prilazi joj te dogovara spoj s njome. Uz zavlačenje, ona pristaje na sastanak u hotelu. Njihov rendez-vous i uživanje biva naprasno prekinuto televizijskim vijestima o terorističkom napadu nedaleko od njih i time što im u sobu upada njezin muž/svodnik misleći da je Médéric mušterija – čak mu vraća i novac. Médéricu ne preostaje ništa drugo nego se vratiti kući. Prolazeći pokraj mjesta napada, sretne mladog Arapina koji ga prosi sitan novac. Toliko je pristojan da će ga Médéric čak pustiti u zgradu da prespava na stubištu, ali će svejedno nazvati policiju, jer mu se mladić čini sumnjiv. Kasnije će policija pustiti Sélima na slobodu, te će ga Médéric ponovo naći na stubištu. U zgradu će ga pustiti jedna susjeda. Istovremeno banda mladića vreba i proganja Sélima. Susjedi na vrhu stubišta vijećaju o tome hoće li ga izbaciti i prepustiti ulici, bandi ili zadržati. Odjednom obična rasprava postaje ozbiljnija rasprava o tome što znači biti Francuz, o tome koje ideale zastupaju i žive, te se na kraju odluče pobrinuti za mladića i pružiti mu priliku za bolji život. Naravno da završi u Médéricovom stanu. Romansa s prostitutkom Isadorom napreduje. Što je više aktera u priči, priča filma postaje nepredvidljiva i napetija, a sve priče – iako konfuzne, vode u međusobno simfonijsko spajanje prema jedinstvenoj liniji raspleta. Glavni junak je – kao što naslov sugerira, ničiji junak, a opet zadobiva simpatiju – stvari mu se jednostavno događaju i on se lako prepušta struji događaja, do te mjere da se ponekad tijekom filma zapitamo za njegov zdrav razum, ali uvijek iskoči neko logično objašnjenje za motivaciju njegova lika.
Redatelj poštuje tradiciju francuskog filma, pogotovo njegovog karakterističnog smisla za humor. Nameće se lepršava i nonšalantna atmosfera, ostvaruje se inteligentna ironija, prisutna je komedija situacije koja perfidno zaoštrava trbušne mišiće gledatelja, ali i daje vitalnu atmosferu samom filmu pomičući radnju; ne smijem zaboraviti spomenuti kako su dijalozi britki, brzi, gradirani i genijalni. Ali ispod svog tog humora, izbijaju ozbiljne teme. Najozbiljnija je problematika predrasuda s kojom se borimo – predrasude koje nam nisu urođene nego društveno nametnute, predrasude koje mogu izazvati nepravdu, stvoriti problem gdje ga ne bi trebalo biti. Zašto ne pomoći nekom u nevolji? Zbog boje kože, zbog religijske pripadnosti, zbog statusa – popis može ići u nedogled i ukazati na apsurd. Svatko od nas ponekad treba pomoć. Ozbiljno je to pitanje o djelovanju i ne-djelovanju. Kada ćemo okrenuti glavu, kada nećemo i zbog čega ili koga. U vremenu super-junaka koji vladaju svijetom fantazije i visokobudžetnih filmova, nisu li nam možda potrebni oni realniji, antijunaci i obični ljudi? Jedan takav je protagonist, ničiji junak koji pokušava autentično živjeti svoju svakodnevicu. Redatelj je izabrao izvrstan naslov igrajući se s naslovom i sadržajem filma, te iznimnim osjećajima za detalje (Sélim kod Médérica posuđuje uporno stripove o Asterixu i Obelixu, izborom odjeće za trčanje Médéric je pomalo akcijski karikiran i slično). Ako se obrati pozornost i na taj sloj, moguće da je redatelj koristeći filmski jezik i blago koketirajući sa žanrom, pokušao dati kritiku i samoj kinematografiji. Stvaran je svijet oko nas i daleko je od bajke. U kaotičnoj egzistenciji postojanje političke korektnosti svedeno je na utopiju. Ako je umjetno konstruirana, dolazi do pucanja i urušavanja u samu sebe. Poziva na socijalnu odgovornost svakoga od nas, čak i u nemogućim uvjetima.
Lagani kas
Vizualno, ovo filmsko ostvarenje redateljice Ann Oren vrlo je uzbudljivo, upečatljivo i decentno. Fotografija i montaža su besprijekorne. Preklapanje motiva zahtijeva najvišu moguću ocjenu. Glavna glumica je izvrsno odabrana za ulogu. Nevjerojatno je ekspresivna. Međutim, film me u potpunosti razočarao, možda zato što sam od njega puno više očekivala. Sadržajno me uopće nije uznemirio niti je ostao sa mnom u glavi dulje od minuta pogledanih u kinodvorani. Radnja se odvija pomalo kafkijanski, kroz metamorfozu glavnog lika. Ana mijenja svoju sestru Zaru koja je doživjela živčani slom i završila u psihijatrijskoj ustanovi, u dobroj namjeri, kako bi joj sačuvala posao, te preuzima na sebe snimiti zadatak zvukova za reklamu tableta koji ujednačavaju raspoloženje. Ključan je zvuk konjskih kopita. Kako bi ih što vjernije dočarala, posjećuje farmu s konjem koji je bio sniman za reklamu, pretvara se da je konj, sve dok joj na kraju ne izraste konjski rep. Od introvertirane djevojke koja se boji glasno naručiti votku u disko klubu, transformira se i oslobađa kao osoba. Kako joj konjski rep postaje sve bujniji, to ona više istražuje život i svijetu oko sebe pristupa samouvjerenije. Zaigrano se prepušta i eksperimentiranju sa seksualnošću. Gledatelje voajerski nevjerojatnom lakoćom uvlači u otkrivanje svoje individualnosti. Konj je životinja velike ljepote i sklada, a u divljini ga uopće nije lako ukrotiti. Prihvaćanje sebe, svih aspekata sebe je prilično kompliciran izazov za svakog pojedinca. Nakon što u isti disko klub uđe, ne samo da naruči piće, nego dominira plesnim podijem, svojim tijelom i pokretom. Ona definitivno više nije ista. Stoga, ovaj film je zanimljiv na svoj način i posjeduje potentnost i pomaknutost, ali više mi djeluje kao vježba za nešto, predradnja za nešto, a za što, to niti sama ne znam. Možda bi trebalo upitati redateljicu.
Robinson Crusoe je seronja
Mladom redatelju Benjaminu Debooseru mora se priznati kreativnost i hrabrost. Uzeo je klasik iz književnosti, pročitao ga i interpretirao na originalan i nerijetko tijekom filmskih minuta duhovit način. Zasmetao ga je kolonijalizam, te je anarhistički napao fiktivan lik koji se želio predstaviti herojem, ali to u stvari nije bio, niti malo.
U njegovoj ekranizaciji Robinson Crusoe je žena, crnkinja. Spašava se plivanjem. Dolazi na otok i odmah ga naziva svojim otokom, iako tamo već živi pleme navodnih kanibala, životinje i biljke. Robinson se automatski poput najgoreg egotripa smatra jedinim mjerodavnim koji legitimno odlučuje o svemu. Realno unosi neravnotežu i pomutnju na miran otok, ali on to ne doživljava tako. Redatelj na uspješan način tematizira pitanje percepcije. Maštovito je kako je kozama redatelj dao sposobnost govora uz pomoć strip-oblačića. Te iste koze Robinson će poslije zarobiti i jesti, uvjeren kako je on više biće od njih, iako su koze bića koja odgajaju svoje mlado, Gio i brinu za budućnost stada. Baš kao što će pokopati cijelo groblje štakora, Merkur je bio divan zato što mu je pružao razbibrigu i bio dresiran do iscrpljenosti da mu ugađa. Pomalo narcisoidno. Petka je spasio i krstio bez da je zapravo pokušao uspostaviti dijalog s Petkovim plemenom i sa samim Petkom, ne pokušavajući doznati želi li ovaj uopće biti kršten. Robinson se ustoličio uvjeren u svoju veličinu. Čak se mijenja odjeća i držanje lika tijekom filma. Na kraju mu Petko masira noge. Ideja sluge na pustom otoku je istini za volju zbilja idiotska, ali bolesno je što ljudska volja za moći, dominacijom i vlasti ne nestaje ni na pustom otoku. Osobno, filmski motiv pustog otoka mi je najdraže obrađen u Gospodaru muha iz 1969. i zanimljiviji mi je od Robinsona Crusoea. U redu. Vratimo se na našeg seronju. Petko će pustiti sve koze na slobodu. Rob je pametniji od gospodara. Pojavit će se i brod i dogodit će se duhovit kraj. Osim spomenute kreativnosti, redatelja treba pohvaliti jer je na svoj način dao kritiku kolonijalizmu i zato što je ušao u konflikt sa simbolom koji je već duže vremena u kanonu svjetske literature, te je stvorio svijet distopije.
© Josipa Marenić, FILMOVI.hr, 26. svibnja 2023.