Čari manje poznatih kinematografija

38. Međunarodni filmski festival u Kairu (Cairo International Film Festival – CIFF), 15. – 24. studenoga 2016.

• 
  
  Napisati osvrt na filmski festival pravom filmofilu nije osobito zahtjevan zadatak. Ali ne i u slučaju međunarodnog filmskog festivala u Kairu, koji je netom završio svoje trideset i osmo izdanje. Postoje barem tri bitna razloga: prvo, posjetitelj je mogao steći dojam da u prvom planu nisu filmovi, nego sâma manifestacija koja je neka vrsta kulturno-društvenog događaja godine u Egiptu, čija je svrha manje promocija egipatskog i arapskog (odnosno afričkog) filma, a više kulturološka legitimacija iznimno važna za zemlju koja je nakon krvavog arapskog proljeća 2011. godine i niza nedavnih terorističkih napada skoro izbrisana s popisa relevantnih i sigurnih mjesta. Drugo, izbor filmova neobična je mješavina bliskoistočne i svjetske produkcije, pri čemu gledatelj može postaviti opravdano pitanje zašto su u programu uvršteni brojni naslovi koji su se već ionako izvrtili na europskim festivalima A kategorije, umjesto da je naglasak većim dijelom stavljen na nove filmove iz arapskih zemalja koje mi Europljani rijetko imamo priliku pogledati osim u sklopu prigodnih revija. I treće, ne manje važno, treba naglasiti diskrepanciju između slabe i nedovoljno pripremljene organizacije, programskog šlamperaja i fantastičnog gostoprimstva domaćina koji se svojim gostima potrudio boravak učiniti nezaboravnim iskustvom. Iako desetak godina pratim festivale po Europi, nikad nisam doživio toliku količinu ljubaznosti i uslužnosti koja je nadmašivala uobičajeno kurtoazno bedinanje. Zlobnici bi rekli da je to posljedica činjenice da se Egipat svijetu želi prikazati u puno boljem svjetlu nego što je stvarno stanje (represivni i autokratski politički sustav, zemlja kojom de facto i de iure upravlja vojska, i u kojoj je sloboda govora samo deklarativna). Oni manje zlobni i iskreniji zaključili bi da je riječ o zaboravljenom umijeću gostoprimstva i arapskoj ležernosti zbog koje se poneki organizacijski nedostaci mogu i oprostiti. A gdje su u svemu tome filmovi? Krenimo redom.
  
  Za početak, evo brojki: dvjesto filmova iz šezdeset zemalja, šest popratnih i jedan glavni, natjecateljski program, nekoliko panela, seminara i hommagea. Najzanimljivije su dakako bile međunarodna (šesnaest dugometražnih igranih filmova) i selekcija izvan konkurencije za nagrade (devet filmova). Od brojčano najveće, međunarodne panorame od četrdesetak naslova bilo je tek nekoliko ne-europskih ostvarenja. Podatak koji svakako treba spomenuti jest da ovo nije klasični europski festival, što znači da neki egipatski filmovi koji su, uvjetno rečeno, ideološki nepoćudni, a bili su prikazani na svjetskim festivalima, nisu uopće uvršteni niti u jedan program. Na to se nadovezuje i panel diskusija o popuštanju cenzure pri snimanju i distribuciji filmova u Egiptu, te promjena zakonske regulative zbog koje se u toj zemlji godišnje snima sve manje filmova, a shodno tome, i lošije su kvalitete.
  
  Dakle, festival je u cjelini moguće promatrati samo iz takve perspektive: moralno dvojbenim i anti-režimskim filmovima, kao i provokativnim ostvarenjima (napose onim seksualne tematike) na kairskom festivalu nema mjesta. I to je ujedno polazišna točka zbog koje je, kako sam već napomenuo, nezahvalno pisati o ovom festivalu. Tim više čudi činjenica da je CIFF (Cairo International Film Festival) jedan od svega petnaest festivala u svijetu A kategorije (dakle, u klasi Cannesa, Berlina ili Venecije), a svojom programskom shemom ni po čemu ne opravdava tu kvalifikaciju. No, ono što je potencijalnom gledatelju moglo biti zanimljivo svodi se na dvoje: svjetsku produkciju koju ste možda negdje drugdje propustili, ovdje ste mogli nadoknaditi, a arapskih i/ili afričkih filmova bilo je ipak u dovoljnom broju da se prepustite čarima nama manje poznatih (i dostupnih) kinematografija.
  
  Sukladno tome, domaća godišnja retrospektiva bila je posebno zanimljiva i dakako da je naglasak bio upravo na njoj. Egipat nema veliku produkciju niti svjetski relevantne redatelje, ali je u afričkom kontekstu još uvijek kinematografska velesila (osim Nigerije koja je s tisuću filmova godišnje planetarni fenomen i kuriozitet). Bliskoistočne su kinematografije zbog ratnih okolnosti zadnjih godina dramatično kvantitativno opale, a jedina zemlja u okruženju koja ima relevantnu filmografiju je Izrael, egipatski neprijatelj broj jedan. Uzmemo li u obzir da golema turska produkcija ipak većinom pripada europskom kulturnom krugu (ili barem ne-arapskom), Egipat unatoč svim nedostacima komotno drži primat. Ovdje bih izdvojio dva recentna filma: Dan za žene (A Day for Women / Youm Lel Setat), perspektivne redateljice mlađe generacije Kamle Abou Zekri kojoj je ovo treći dugometražni film, te Drugu zemlju (The Other Land / Al Bar Al Tany) egipatskog hitmejkera i veterana Alija Idreesa.
  
  Prvi je film prikazan na otvaranju, a potonji je bio u natjecateljskom programu. Dan za žene simpatična je i dojmljiva, iako većinom scenaristički neispeglana priča o siromašnom kairskom kvartu u kojem se otvara bazen na kojem će žene imati pristup jednom tjedno. U konzervativnom i patrijarhalnom arapskom društvu većini se ne sviđa ideja da žene imaju pristup bazenu, i to čak svake nedjelje, pa u maloj sredini ubrzo dolazi do verbalnih, a potom i fizičkih sukoba i trvenja. Abou Zekri je snimila jednostavan, ali vrlo sugestivan film kroz čiju priču se vrlo jasno otkrivaju sve složenosti ne samo egipatskog nego i muslimanskog svijeta. Dijelom komedija, dijelom drama (a upravo je taj balansirani spoj najjači redateljičin adut), film suptilno pokazuje razne slojeve emocionalnih, društvenih, kulturoloških i psiholoških sastavnica suvremenog egipatskog društva niže klase, i u tom je smislu (unatoč malo nategnutom scenariju i pretjeranoj shematizaciji likova) vrijedno filmsko ostvarenje.
  
  Druga zemlja film je posve druge tematike: to je priča o mladim Egipćanima iz provincije koji, poput mnogih drugih u arapskom svijetu, nadu za bijeg iz siromaštva vide u Europi, preciznije na obalama Italije. Veći dio radnje filma zbiva se na dotrajalom brodu kojim se emigranti ilegalno nastoje domoći talijanske obale, prolazeći pritom međusobne sukobe, korumpiranu obalnu stražu i morske nevere. Film očekivano završava tragično: u velikoj oluji stari i prekrcani brod potone, a do obale dospije svega nekolicina. Zadnji kadar otkriva pravu tragediju: oni koji su dospjeli do plaže nisu preživjeli: naime, kadar iz ptičje perspektive otkriva nam mrtva tijela emigranata, da bi se potom panoramski uzdigao i pokazao mali talijanski gradić koji je postao njihova nedostižna destinacija. Idrees je iskusan redatelj koji vješto kadrira, odmjereno vodi priču i pametno koristi montažu kao sredstvo postizanja dramatike, no u cjelini film malo razočarava pretjeranim stiliziranjem i teatralizacijom, tako da su ga nakon projekcije kolege kritičari prozvali egipatskim Titanikom.
  
  Prava vrijednost filma je međutim u tome što nam nudi jednu posve drugu perspektivu priče – nagledali smo se filmova o migrantima nakon što dođu u Europu ili smo pratili njihova putovanja s ove strane Mediterana. Ali malo je filmova koji nam insajderski s druge strane prikazuju pakao neizvjesnog putovanja prema obećanoj zemlji. Upečatljiv zadnji kadar mogao je po mom sudu biti još efektniji – i pritom postati vrlo subverzivan – da je redatelj umjesto talijanske obale prikazao neki egipatski gradić. Bio bi to trenutak šoka poput onog kada Charlton Heston na kraju Planeta majmuna na plaži ugleda ostatke Kipa slobode i shvati da je cijelo vrijeme bio na Zemlji. U ovom slučaju šok bi bio dvostruk: ne samo da je trud izbjeglica bio bezuspješan, nego nisu ni dospjeli do Europe, nego poginuli nadomak egipatske plaže. Upravo ta uzaludnost bijega postala bi dostojanstvenom tragedijom.
  
  Vrijedilo bi ovdje spomenuti i druge egipatske filmove (doduše, ne prošlogodišnje proizvodnje): Crni med (Black Honey / Asala Eswed) i Oprostite na smetnji (Sorry For Disturbance / Asef Ala El Ezaag) Khaleda Mareia ili Sve je u redu (That's Just Fine / Keda Reda) Ahmeda Nadera Galala, kao i hommage nedavno preminulom hvaljenom egipatskom glumcu tzv. neorealističkog vala šezdesetih Mohamedu Khanu, no osobno me se najviše dojmio film iz Alžira, Kronika mog sela (Chronicles of My Village) nizozemsko-alžirskog redatelja i scenarista Karima Traidia. Više od svih gore navedenih ostvarenja, uključujući i ona koja su bila društveni događaj sezone u kairskoj Operi, Kronika na brutalno iskren, jednostavan i efektan način opisuje zbivanja u malom alžirskom selu za vrijeme borbe za oslobođenje od francuske okupacije. Događaje pratimo iz perspektive protagonista Bashira, desetogodišnjeg dječaka koji je rascijepljen između prijateljstva s francuskim vojnikom (dakle, okupatorom) i želje za slobodom Alžira koju predstavlja njegov otac koji se u okolnim brdima bori protiv nadmoćnih francuskih trupa. Kronika mog sela nije film koji oduševljava na prvi pogled: mnogi likovi se čine plošnima, u scenariju ima nekih nepotrebnih epizoda i elipsi, radnja je na trenutke razvučena, a par fantastičnih elemenata ne uklapa se u krajnje realistički prosede.
  
  Međutim, retrospektivno analizirajući, film je možda najbolje ostvarenje suvremene arapske kinematografije koje smo mogli vidjeti na ovom festivalu. Prvotni manjak emocija kod likova pretvara se u suptilnu redateljsku pouku o stvarnosti rata, a distanca koju redatelj zauzima (nigdje ne vidimo scene borbe niti vojsku osim u barakama) jasna je filmska poruka o onome što će uslijediti na kraju filma kada alžirske snage protjeraju Francuze – nakon krvavog rata ostaje gorak okus; pobjeda je ukradena, a toliko željena sloboda donijet će kaos i nepravdu čak možda i goru negoli za vrijeme francuske vladavine. Film je to koji govori o alžirskom ratu s polustoljetnim odmakom, ali nam na suptilan način zapravo govori o arapskom proljeću, o iznevjerenim nadama i pobjedi za koju se ispostavilo da je u osnovi vratila stari poredak na vlast. Sve se mora promijeniti da bi sve ostalo isto, poznata je rečenica iz još poznatijeg Viscontijevog klasika, koja ovdje savršeno dočarava atmosferu filma i društva u kojem je smješten.
  
  Da ovaj pregled ne bi ostao samo na arapsko-afričko-bliskoistočnoj produkciji, valja spomenuti i par filmova iz natjecateljskog dijela koji se izdvajaju svojom kvalitetom. To su ponajprije Anin život (Anna's Life) gruzijske redateljice Nino Basilia koji je dobio kritičarsku nagradu FIPRESCI-ja za najbolji film u konkurenciji. To je priča o mladoj samohranoj majci s autističnim djetetom koja, prisiljena siromaštvom, želi emigrirati u Ameriku, ali joj novac koji je mukotrpno stekla i namijenila za falsificiranu vizu otme posrednik iz ambasade koji s tim novcem planira svoju obitelj odvesti u Ameriku u bolji život. U očajničkom pokušaju da se domogne vize ili barem vrati novac, otme prevarantovo dijete i u tom trenutku se stvari otmu kontroli. Anin život snažna je psihološka drama, odlične glumačke postave, vrlo kvalitetnog scenarija i režijski promišljena do najsitnijih detalja, i zasluženo je osvojila nagradu kritike.
  
  Još dva filma koja vrijedi izdvojiti su Vlak soli i šećera (The Train of Salt and Sugar / Bcomboio de Sal e Açucar), portugalsko-mozambička ratna drama Licina Azeveda o vlaku koji tijekom rata u Mozambiku 1980-ih prevozi namirnice s jednog dijela zemlje na drugi, te Potpuni stranci (Perfect Strangers / Perfetti sconosciuti) iskusnog Talijana Paola Genovesea, komedija s elementima drame koja gledatelja oduševljava jednostavnošću ali dubinom priče o tri para koji tijekom jedne večeri doživljavaju dramatične preokrete sudbine. Najjača točka filma je scenarij koji je već nagrađivan, a očekivano je dobio nagradu i glavnog žirija u Kairu. Kao šlag na tortu, tu je još i film Mimoza (Mimosas) francuskog redatelja Olivera Laxea, nagrađen ove godine u Cannesu, reklo bi se s razlogom: iako ima pretencioznih dijelova i radnja je nelogično podijeljena na tri odvojena segmenta, ova priča o karavani u surovim i nepristupačnim dijelovima marokanskih pustinja i planina privlači svojoj metafizičkom dimenzijom i oduševljava krajolikom koji je upečatljivo najbolja filmska scenografija koju smo mogli vidjeti na kairskom festivalu.
  
  Zaključno, filmski festival u Kairu je poput samog grada: nije osobito šarmantan i namjernik neće na prvi pogled biti oduševljen onim što vidi, ali vrijedi zagrebati ispod površine jer se tek dovoljno upornima mogu pojaviti mali filmski dragulji.
  
  © Tonči Valentić, FILMOVI.hr, 13. prosinca 2016.

Piše:

Tonči
Valentić