Kad scenarist režira

Ravnica u plamenu (The Burning Plain), red. Guillermo Arriaga

• 
  
  Nakon razlaza s Alejandrom Gonzálezom Iñárrituom, njegov stalni scenarist Guillermo Arriaga odlučio se i sam okušati u redateljskim vodama, što je rezultiralo ambicioznim projektom Ravnica u plamenu, snimljenim 2008. godine, koji je svjetskim kinima prošetao poprilično nezapaženo. Suradnja dvojice meksičkih autora bila je plodonosna za obje strane jer su kompleksne, narativno razvedene priče Arriage svakako utjecale na formiranje i definiranje redateljskoga rukopisa Gonzáleza Iñárritua, što se posebice vidi na primjeru njegova posljednjeg filma Biutiful (2010) koji je rađen bez Arriage te je, ako ništa drugo, onda barem narativno puno jednostavniji od prethodnih mu naslova. Oblikotvorni i stilski postupci karakteristični za redateljska ostvarenja Gonzáleza Iñárritua također su evidentno prisutni u Ravnici u plamenu.
  
  Svojim evociranjem kako zaboravljenih ruralnih predjela Oregona, tako i bezličnih predgrađa, stanova koji gledaju na gradsku željeznicu, jednoličnih i otrcanih motelskih soba, emocionalne te egzistencijalne praznine, neispunjenih i frustriranih likova, sraza anglo i latinoameričkoga segmenta u današnjim Sjedinjenim Državama, film na tematsko-motivskoj te idejnoj razini otkriva preokupacije koje su bile uočljive u scenarističko-redateljskim suradnjama tog tandema. Stoga u pojedinim segmentima Ravnica u plamenu svojim sivilom, oporošću te rutiniranim životnim tokovima djeluje kao ponešto razvodnjenija inačica 21 grama (2003), kojoj u cjelini nedostaje one snage zahvata kojom je kamera Rodriega Prieta (Pasja ljubav, Planina Brokeback) u spomenutom filmu poput skalpela zarezivala u egistencijalno tkivo protagonista. Drugim riječima rečeno, autoru nedostaje one odrješitosti koju je imao redatelj 21 grama, premda fotografija Roberta Elswita (Magnolia, Bit će krvi) sporadično uspijeva uhvatiti atmosferu različitih predjela na kojima se radnja odvija.
  
  Arriagu ne zanima kulturni te politički podtekst odnosa anglo i latinoameričkoga jer njegov film ostaje u domeni čistokrvne melodrame u potpunosti lišene bilo kakvih društvenih konotacija. Nasuprot tome, sasvim je usredotočena na evociranje uzburkanih emocionalnih svjetova svojih protagonista. Stoga Arriaga nije toliko dobar, odnosno snažan i sugestivan redatelj, kao što je scenarist, jer sve potencijalno intrigantne idejne potke utkane u scenarij ne uspijeva uvjerljivo transformirati u dojmljivu filmsku cjelinu. Film ne karakterizira poigravanje s melodramatskim obrascima te njihovo prevrednovanje i spajanje s novim mogućnostima i tumačenjima, nego izravno prenošenje starih formula, tema i motiva koje se nastoje prikriti poigravanjem s narativnim obrascima te usložnjavanjem narativne strukture priče.
  
  Kao i svaki mozaičan film koji karakterizira razvedena narativna struktura, tako je i Ravnica u plamenu film bogat likovima, čije se životne sudbine na različite načine susreću i povezuju. Upravo na tom mjestu nastaje problem. Arriaga priču račva na dvije vremenske razine, koje možemo označiti kao prošlost i sadašnjost, a one usporedno teku do samoga klimaksa djela. Obje vremenske razine velikim dijelom imaju iste likove pa prošlost uvelike utječe, odnosno motivira djelovanje likova u sadašnjosti te im se neprestano vraća. Navedeno vraćanje kroz usud prošlosti nastoji se sugerirati razmatranom temporalnom organizacijom. Međutim, ako pokušamo zamisliti da je filmska priča ispripovijedana u linearno-kronološkom slijedu te je usporedimo s mozaičnom strukturom kakva je postavljena u Ravnici u plamenu, zaključit ćemo kako se, nažalost, ništa bitno ne mijenja.
  
  Razlog tome treba tražiti ne samo u gore navedenoj činjenici kako je posrijedi baratanje s (pra)starim melodramatskim obrascima, nego i vrijeme trajanja od devedesetak minuta nije dovoljno kako bi se svi brojni karakteri dovoljno osjenčali te uvjerljivo zaokružili. Postupci kojima se autor služi kako u gradnji sižea, tako i u stvaranju tematsko-motivske potke izvrsno odgovaraju formi televizijske mini-serije, koja se sastoji od četiriju nastavaka u trajanju od četrdeset i pet minuta. U formi dugometražnoga igranoga filma Arriaga jednostavno ima premalo vremena i prostora kako bi oživio svoje likove te zaintrigirao gledatelje za njihove sudbine. Iako film melodramatski igra na emocionalnu recepciju, upravo ona sasvim izostaje jer likovi djeluju daleko te odveć strano.
  
  Dobar dio krivice za netom navedeno otpada i na redateljev rad s glumcima, posebice s dvjema glumicama koje su utjelovile središnje likove filma. Neuvjerljiva Kim Basinger (Batman, L. A. povjerljivo) djeluje kao da je zalutala iz nekoga trećerazrednoga televizijskoga filma. Njezin lik očajne i seksualno neispunjene kućanice, koja nakon mastektomije više nije privlačna vlastitom suprugu (već u samoj koncepciji lika primjetni su televizijski obrasci i motivika), ostao je neuhvatljiv. Charlize Theron (Čudovište) ostavlja dojam kao da ne zna što bi sama sa svojim skiciranim karakterom kojem nedostaje psihološke dubine.
  
  © Dejan Durić, FILMOVI.hr, 28. veljače 2011.

Piše:

Dejan
Durić