Bonobostudio u Tuškancu
-
Kino Tuškanac: Kratki utorak, 16. ožujka 2010. - Produkcija Bonobostudija
U Kinu Tuškanac 16. ožujka održana je druga večer programa Kratki utorak koji je predstavio produkcijsku kuću Bonobostudio (program je repriziran u Art kinu Croatia u Rijeci 23. ožujka). Raspadom uspješnog Kengesa stvoreni su 3D2D Animatori i Bonobostudio, koji je zadržao prava na distribuciju odličnih Kengesovih kratkih animiranih bisera i eksperimentalnih filmova umjetničke organizacije Studio Pangolin.
Filmsku večer otvorio je animirani film Plasticat (2003) koji je ujedno i prvi film danas poznatog i nagrađivanog animatora i redatelja Simona Bogojevića Naratha. Plasticat je i jedan od prvih hrvatskih animiranih 3D filmova koji je osvojio mnoge nagrade u svijetu. Iako nedoumica oko udjeljivanja novčića prosjaku na ulici zvuči kao nezanimljiva tema, redatelj ju je na vrlo zabavan način obradio i iznenadio gledatelje koliko puta može ponoviti isti štos, a da je svaki put zanimljiv i zabavan.
Eksperimentalni film Relocated (2005) pokušava prikazati formiranje prostorne nadogradnje postojećem okolišu. Redatelji Vladislav Knežević i Dinko Peračić kao da su uzeli suviše težak zadatak koji nisu bili u stanju ostvariti. Prevelika je ambicija bila ispričati tako kompliciranu i apstraktnu temu kroz dvanaest minuta eksperimentalnog filma. Nakon jedva odgledanog filma gledatelj se jednostavno zapita što je to gledao, a to sigurno nije bio cilj.
Nakon zamornog Relocateda slijedio je odličan animirani film Simona Bogojevića Naratha – Levijatan (2006), snimljen prema motivima istoimene poznate knjige Thomasa Hobbesa. Odličnom 3D animacijom autor gledateljima uspijeva prenijeti strah i nemir prikazom spodobe sastavljene od mnoštva ljudi. Iako film traje petnaest minuta, pri gledanju se ne gubi koncentracija, te se pozorno promatra svaki novi kadar. Radi se svakako o izuzetnom filmu, što dodatno potvrđuje i 27 festivala na kojima je prikazan.
Animirani film Soldat (2006.) Davida Peroša-Bonnota kratka je priča o simboličnom društvenom proizvodu, spomeniku koji izmakne kontroli. Priča je vrlo intrigantna, odlično odrađena prekrasnom i kvalitetnom stop-animacijom, no čini se da je film trebao biti malo duži. Kao da se moglo još mnogo toga reći i objasniti s još nekoliko kadrova, te bi time film djelovao cjelovitije. Ipak, radi se o odličnom ostvarenju, što je prepoznala i poznata televizijska postaja Canal +, uvrstivši film u svoj televizijski program.
Zanimljivo snimljeni eksperimentalni film Plac (2006) redateljice Ane Hušman uspijeva (za)držati pozornost gledatelja tijekom devetominutnog trajanja. Doduše, čini se da se redateljica nije mogla odlučiti želi li film o jednom danu na placu, sa svim komentarima kumica koje na njemu rade ili film o izradi zimnice. Naime, tema tržnice je toliko zanimljiva i dobro napravljena ubrzanjem filmske slike da je srednji dio filma o zimnici potpuno suvišan.
Drugi eksperimentalni film Ane Hušman, nagrađivani Ručak (2008), cjelovitije je i bolje ostvarenje. Propitkujući bonton za vrijeme obiteljskog ručka, redateljica uspješno prikazuje gradsku svakidašnjicu te zabavlja uspješnom kombinacijom igranih i animiranih scena. Rijetko se viđa tako dobar i jasan eksperimentalni film kao što je Ručak Ane Hušman.
Još jedan uspješan film ponovno donosi Simon Bogojević Narath koji priča priču o Morani, staroslavenskoj božici zla, smrti i tame. Pohvalno je da se autor pozabavio motivom narodnih predaja s našeg područja te je još uz to uspješno plasirao film u svijetu. 3D animacija je gotovo pa savršena i može se mjeriti sa svakom stranom produkcijom, pa čak i američkom. Iako je Levijatan pričom snažniji film, Morana (2008) oduševljava lakoćom pokreta likova i prekrasnim detaljnim krajolicima. Radi se svakako o filmu koji obuzima maštu, te je prava šteta da takvo djelo nemamo priliku vidjeti nigdje drugdje osim na ponekom festivalu ili reviji.
Posljednji film večeri izrazito je uznemirujuće ostvarenje Veljka Popovića Ona koja mjeri (2008) o ograničenjima i užasima današnjeg društva, na čijem je čelu zastrašujući i debeli klaun koji lebdi iznad zemljine površine. Ona koja mjeri svakako je, uz Levijatana i Moranu, najkvalitetniji film večeri, a možda i najbolje (posljednje) Kengesovo djelo. Autor zastrašujuću atmosferu postiže zapanjujućom 3D animacijom, uz privid kartonske i papirnate crtaće podloge, te glazbom Hrvoje Štefutića koja savršeno oblikuje i podcrtava radnju i likove.
Simon Bogojević Narath i Veljko Popović pokazali su da su odlični autori i animatori te je prava šteta da nisu dobili priliku napraviti svoj prvi dugometražni animirani film koji bi prema viđenome svakako bio na svjetskoj razini.
© Goran Ribarić, FILMOVI, 20. ožujka 2010.