Sa sviješću o neizbježnome

Perzepolis (Persepolis), red. Vincent Paronnaud, Marjane Satrapi

• 
  Perzepolis je bio nominiran za Oscara, Zlatni globus i Europsku filmsku nagradu, na festivalu u Cannesu nagrađen je Nagradom žirija, a iranska je vlada službeno prosvjedovala protiv filma uz objašnjenje da "nerealistički prikazuje postignuća i rezultate veličanstvene islamske revolucije".
  
  Crno-bijeli crtić za odrasle s tek ponešto prizora u boji, autobiografska je priča 37-godišnje Iranke Marijane Satrapi utemeljena na njenom višedijelnom popularnom istoimenu crtanom romanu objavljenom 2003. Izveden kroz mješavinu crnog humora i elegičnog razmišljanja o odrastanju i prolaznosti, Perzepolis prepričava životni put glavne junakinje od vremena kada je bila bistra i znatiželjna djevojčica puna optimizma preko tinejdžerskih godina dijelom provedenih u domovini Iranu, dijelom na školovanju u Beču, do konačnog preseljenja u Pariz sredinom 1990-ih. Dirljiv, dražestan, duhovit i tužan, film oštro, ali i sa sviješću o neizbježnosti i nepopravljivosti nekih povijesnih kretanja i ljudske prirode, kritizira politička previranja u Iranu od konca 1970-ih do konca 1990-ih, iz osobnog gledišta s kojim se nije teško saživjeti. Najjača i najpotresnija nota je ona koja – slično kao i najbolji dio iste godine proizvedenog, u Afganistan smještenog Goniča zmajeva Marca Forstera – pokazuje kako je jedna zemlja političkim potezima pretvorena iz za život razmjerno ugodnog društva u ružno mjesto represije, straha i svakodnevne borbe za (goli) život odnosno normalan ljudski identitet.
  
  Ispripovijedan u jednostavnim epizodnim crticama, risan rukom, s plošnim likovima i prostorima, Perzepolis mješavinu optimizma i pesimizma pogođeno dočarava i skladnim spajanjem duhovito-simpatičnog dječje jednostavnog crteža čvrstih i jasnih linija, s obilnim uplivom rješenja ostvarenih uz pomoć crnih silueta i čađavo-sivih pozadina, sjena, izmaglica, mrena i sličnoga te uz dodir izražajnosti njemačkog filmskog ekspresionizma i orijentalističke animacije Lotte Reiniger.
  
  © Janko Heidl, KULISA.eu, 18. prosinca 2009.

Piše:

Janko
Heidl