Poigravanje muško-ženskim odnosom

Odrasli (Les grandes personnes), red. Anne Novion

  • Odrasli (Les grandes personnes), red. Anne Novion
    Filmovi o odrastanju među najzamornijim su pojavama u svijetu filma. Nebrojeni filmaši pokušali su dati svoj prinos toj problematici, premda ih je većina u konačnici skončala u pretjeranom patosu i bezličnoj stereotipiji, a priče i likovi su izgledali kao da su pokupljeni iz trivijalne literature najgore vrste. Francuska redateljica Anne Novion i sama se u filmu Odrasli dotaknula spomenute problematike. Iako nije posrijedi osobito inovativan film nego djelo poprilično jednostavne naracije i skiciranih likova na razvoju kojih se još moglo raditi, kao i na stvaranju i produbljivanju intrigantnijih odnosa među samim likovima, zanimljiva je njezina promjena perspektiva, kao i poigravanje muško-ženskim odnosom odnosno položajem, pri čemu nije dopustila da joj gotovo anegdotalna priča potone u banalnost i ispraznost.

    Naslov filma tako je poprilično ironičan. Iako je sedamnaestogodišnja Jeanne (izvrsna Anaïs Demoustier) na putu svoga pomalo zakašnjeloga odrastanja na kojemu je sputava njezin prezaštitnički otac Albert (vrlo dobri Jean-Pierre Darroussin), dok ona počinje otkrivati vlastitu seksualnost, svijet oko sebe i privlačnost suprotnoga spola, čini se da su oni koji trebaju odrasti u ovome filmu upravo – odrasli, koji nikako ne uspijevaju posložiti vlastitu prošlost te odnose s drugim ljudima.

    Redateljica zapravo nastoji ostvariti studiju četiriju karaktera i njihovih emocionalnih preturbacija, premda se naposljetku Jeanne čini najprisebnijom. Njezin je otac preveliki pedant i prezaštitnički nastrojen te ne dopušta kćerki da razvije osobnu slobodu i sebstvo, a sam je poprilično emocionalno hendikepiran. Dvije prijateljice, Anike (Lia Boysen) i Christina (Judith Henry), koje susreću u kući koju su iznajmili za ljetovanje na švedskom otoku, jer su one pobrkale datume pa moraju dijeliti prostor s njima, također imaju brojnih nerazriješenih i emocionalnih problema te se na trenutke doimaju više adolescenticama od same Jeanne, kojoj ipak ne treba zamjeriti jer je neiskusna i tek se polako pokušava othrvati očevu utjecaju.

    Iako su Lia Boysen i Judith Henry vrlo dobre u svojim ulogama, ostaje dojam da se redateljica nije dostatno pozabavila njihovim karakterima te ih nije sasvim uvjerljivo uspjela zaokružiti. I dok se Anike pokušava uhvatiti ukoštac sa svojom nekadašnjom ljubavi te sadašnjom nezavidnom financijskom situacijom, Christine ostavlja dojam osobe koja još uvijek ne zna što želi biti ili postići u životu.

    Nažalost, kako sam rekao, njihovi su karakteri više skicirani nego osjenčani, tako da je redateljica propustila iskoristiti potencijal što su ga ova dva lika mogla ostvariti unutar njezine priče i u odnosima s ostalim dvama likovima s kojima su u neporednoj interakciji. Stoga one mnogo više služe kao puki katalizator Jeanninu odrastanju i kontrastiranju njezinoga odnosa s ocem. Simbolički, zauzimaju mjesto majke koja nedostaje i koja bi svojim emocionalnim odnosom prema djetetu činila kontrapunkt ocu i njegovim silnim i često bespotrebnim pravilima.

    S druge strane, Lia i Judith u slobodnom i nesputanom ponašanju te odnosu prema okolini izravno dovode u pitanje Albertovu mušku ozbiljnost, pravilnost, red, disciplinu te afirmiraju neposredan dodir sa životom, unatoč svim problemima, te se njihov neposredni odnos prema životu čini racionalnijim od pretjerano racionalnoga Albertovoga podučavanja Jeanne, premda je on taj koji je došao na otok sa sumanutom idejom da nađe prastaro vikinško blago.

    Redateljica je također ponešto zbrzala završnicu filma koji u svojih osamdesetak minuta trajanja djeluje ponešto nedorečeno, no unatoč svim zamjerkama, Odrasli su zaogrnuti finom dozom šarma te humora koji najčešće izbija iz konfrontiranja različitih svjetonazora koje susrećemo u filmu.

    © Dejan Durić, KULISA.eu, 2. listopada 2009.

Piše:

Dejan
Durić

kritike i eseji