Ako je igdje Bog stvorio raj na zemlji, onda mora da je to bio – Haiti. Raskošne i ozonske tropske prašume, zelena brda i čiste rijeke, beskrajne pješčane plaže... slika su tog prekrasnog karipskog otoka. Već više od dvjesto godina, točnije od 1804, taj je otok i nezavisna država. Crni robovi su se pobunili protiv svojih bijelih gospodara i zasnovali vlastitu zajednicu na rajskom otoku. No, kao da je ta sloboda za stanovnike Haitija bila i prokletstvo. Gotovo stoljeće stalnih ratova, borbe za prevlast i težnja za moći uzrokovale su enormno siromaštvo, jad i bijedu njegovih stanovnika. Na svega dva sata letom od mondenog Miamija susrest ćemo samo dno ljudske egzistencije. Bez vode, pristojnog prebivališta, u najraznorodnijim bolestima. Dobar dio stanovništva Haitija ne doživi više od trideset godina. Tako je ova otočna država postala simboličkim iskazom, odnosno paslikom svih posljedica novog svjetskog poretka. Danski redatelj Asger Leth, sa svojim kolegom Milošem Lončarevićem, odlučio je provesti nekoliko mjeseci na Haitiju i svjedočiti o tomu te zabilježiti sliku mjesta na planeti najopasnijeg po život.
Duhovi Cité Soleila (Ghosts of Cité Soleil) filmski je prikaz gotovo nestvarne svakodnevice jednog od predgrađa prijestolnice Port-au-Princea. Naseljen u posljednjem desetljeću prošlog stoljeća, ovaj je slam prerastao u simboličku sliku globalne bijede i alegoriju nedostojne egzistencije onkraj svakog ljudskog dostojanstva. Duhovi Cité Soleila jest i filmska priča o ljubavi i mržnji, o životu na samome rubu, o smislu ljudskog življenja samog. No, i u najgrubljim dijelovima film bilježi i poetsku snagu čežnji tog života.
Winson '2Pac' Jean i njegov brat Bily vođe su dvije bande u Cité Soleil br. 19. Patroliraju naoružani svojim slumom, a u službi omraženog haićanskog diktatora Jean-Baptistea Aristidea. Taj beskrupulozni diktator u svom je drugom mandatu doveo zemlju do stanja krajnje bijede i na rub propasti. I dok je većina ljudi na rubu gladi i dok djeca umiru kao muhe, Aristide je baš gospodar muha, sam Nečastivi. Oličenje je svih moćnika koji diljem svijeta uživaju potporu najvećeg globalnog moćnika – Sjedinjenih Država.
Lethov film, dakle, bilježi nekoliko mjeseci u životu Cité Soleila. U veljači 2004. stvari se za režim kompliciraju, a u očekivanju neizbježnog Aristideova kraha, filmaši bilježe pripovijest 2Paca i Bilyja. Autorska je metoda kombinacija autentičnih dokumentarnih snimki i tzv. doku-fikcije. Naime, dvojica protagonista izravno u kameru izgovaraju svoje strahove, težnje i želje, koji su sve prije negoli stavovi. Čini se da izgovaraju ono što se od njih na neki način očekuje.
Glume svoje uloge na rubu društva spektakla. Samo što je taj spektakl za njih igra preživljavanja! 2Pac si je svoj nadimak odabrao po poznatom američkom raperu Tupacu Shakuru. U svojem monologu pred Lethovom kamerom glumi ulogu grubog dečka. No, on to ustvari i jest! Kod njega se izgubila distanca između stvarnog i glumljenog. Kroz cool-stav, međutim, probija se nesigurnost i strah od smrti. Biti glavni, biti šef, biti naoružani vođa bande – sve to implicira stalnu nervozu. Hod po rubu oštrice noža, hod je između dva pola života. Najveći i najvažniji trenutak u životu, vrlo lako može biti i posljednji.
Autori ove doku-fikcije uspijevaju naznačiti i karakterološke osobine dvojice svojih protagonista. I dok je 2Pac nedvosmisleni macho-man iz rap-ikonografije, Bily je pučki mudrac koji brine o budućnosti svoje malene zajednice. On je njezinim zaštitnikom, ali i propovjednikom. Narativno, autori filma uspijevaju uspostaviti i dramsku napetost uvođenjem lika francuske humanitarke Léle (Éleonore Senlis), u svojevrsni ljubavni trokut. I dok Bily platonski mašta o njoj, ona se podaje odlučnijem i grubljem 2Pacu. Ipak, ovo nije ljubavna priča. Ovo, dapače, uopće nije priča.
Duhovi Cité Soleila osebujna su zabilješka života, koji je u svojem filmskom postavu veći od života! Kroz glas u offu, koji je zapravo CNN-ovsko izvješće o razvoju nemira na Haitiju, otkriva se i osebujna meta-naracija. Ova je, pak, naracija o globalnom svjetskom poretku. Kao što je svojedobno u svojim doku-fikcijskim, osvješćujućim filmskim pamfletima Bowling for Columbine i Fahrenheit 09. 11, već ustvrdio Michael Moore – radi se o silništvu i teroru jedine globalne sile. Sjedinjene Države konstitutivno su ohrabrivale sve diktatore diljem svijeta jedino iz svojih geo-strateških interesa. Gušili su svaki tračak slobode. Gdjegod se pojavila mogućnost demokratskog pokreta, oni su preventivno uvodili svoj model Freedom and Democracy.
O tome vrlo uvjerljivo piše hrvatski autor Mario Radovan u svoje dvije posljednje knjige objavljene na globalnom jeziku ove demokracije – engleskome, Waiting for Hermes (2007) i The Way of Power (2009). Prema Radovanu, demokracija je originarno »društveni sustav koji brine za dobrobit mnogih, a ne tek za dobrobit nekolicine«. Ipak, mnogo je češći slučaj da je ona sadržana u tome da moćni čine ono što hoće, a slabiji trpe ono što moraju. Kakav je onda status slobode u Freedom and Democracy suvišno je trošiti riječi, posebice u silničkom »nametanju demokracije« Sjedinjene Države, koje kao da jedine polažu pravo na ovaj proskribirani teorijski toponim.
Lethov i Lončarevićev film sadrži nekoliko vrlo dojmljivih sekvenci. Jedna je od njih svakako lirski intonirana epizoda s gitarskom glazbom i bolesnom djecom u bolnici. Njihove velike oči kao da optužuju – gledate u njih i osjećate se posramljenima. Kako je to moguće? Zar je doista ovo slika svijeta na početku 21. stoljeća? Je li Bog u tom raju na zemlji napustio ljude? Kako sve ovo dopušta? Čemu? Duhovi Cité Soleila film je dojmljiviji i od nedavno aktualnog i komercijalnijeg brazilskog ostvarenja Elitna postrojba Joséa Padilhe (2007). Zašto?
Naravno, zato jer se radi o stvarnim ljudima, iako zatočenima u doku-fikciju. Natpisi na kraju filma govore o njihovom zbiljskom usudu. I dok je Bily zatvoren nakon puča, 2Pac se nakon bijega vraća u Haiti, tek da bi bio – ubijen. Smrt kao krajnji sudac stoji nad ovim filmom. Zato je on i toliko dojmljiv. Ne radi se o reality-showu, nego je cijeli svijet postao simulacrumom stvarnog koje više ne postoji! 2Pac i Bily ikone su takvog svijeta... zbiljskijeg od zbiljskog... smrtnijeg od smrti.
I kada nam danas opet pod nos guraju nove teorije o nadolazećoj Apokalipsi i predviđanju kraja svijeta navodno 2012. godine, pada mi napamet naslov jednog filma. Naime, radi se remek-djelu Aleksandra Petrovića Biće skoro propast sveta, nek propadne, nije šteta. Duhovi Cité Soleila prikazuju sve aveti svijeta koji nije neka stravična distopijska fikcija. Ne, on je tu. Ovdje i sada!
© Marijan Krivak, KULISA.eu, 30. srpnja 2009.
