Legendom o univerzalnom

Festival igranog filma u Puli: Krvava grofica (The Countess), red. Julie Delpy

  • Krvava grofica (The Countess), red. Julie DelpyNakon izvrsne romantične komedije Dva dana u Parizu (2007), nadahnute naslijeđem Richarda Linklatera (Munjeni i zbunjeni), s kojim je kao koscenaristica i glumica surađivala na kultnim filmovima Prije svitanja (1995) i Prije sumraka (2004), ali i opusom Woodyja Allena, Julie Delpy ponovno se okušala u redateljskoj ulozi.

    Krvava grofica (2009) naoko djeluje dijametralno različito od njezinog prethodnog filma, premda u konačnici i jedan i drugi nose snažni autoričin pečat. Oba filma na svoj način progovaraju u kompleksnim međuljudskim odnosima, prvi u formi romantične komedije, a drugi u formi kostimirane povijesne drame. U Dva dana u Parizu oštro je okačila Parižane, njihov način života, ksenofobiju, što su joj naposljetku mnogi zamjerili, a Krvavu groficu je prožela upečatljivim feminističkim nitima, pokazavši se kao autorica koji ima što za reći i koju nije strah govoriti.

    Krvava grofica (The Countess), red. Julie DelpyFilm je zasnovan na priči, odnosno legendi o mađarskoj grofici Erzsébet Báthory iz 17. stoljeća, udanoj iz političkih razloga za grofa Ferenca Nadasdya, za koju se sumnja da je između 1585. i 1610. godine umorila nepoznati broj djevojaka, premda razne legende isprepletene oko njezinoga života govore i o brojci od šest stotina žrtava, koje su ona i njezin suprug mučili u vlastitom dvorcu. Poslugu je sadistički kažnjavala zbog najmanjih propusta, a jedna od priča govori da je sluškinji dala zašiti usta jer je previše govorila. Nakon 1600. godine broj je nestalih i ubijenih djevojaka iz seljačkih obitelji porastao, premda se sa sigurnošću ne zna koji su bili pravi Erzsébetini motivi da djevojke muči do smrti i ostavlja ih da iskrvare, pali njihove genitalije plamenom svijeće, probada tijela oštricama, zatvara ih u cilindrične kaveze iz kojih su visjele i u kojima im je kontrakcijom mehanizma oštricama probadala tijela. Naknadne legende ispreplele su se oko njezina života pa jedna od najraširenijih verzija govori da se Erzsébet, opsjednuta mladošću i ljepotom te paralizirana strahom od starenja, zapravo kupala u krvi djevica jer je vjerovala da je pomlađuje. Ako ostavimo legende po strani, posrijedi je za ono vrijeme vrlo samosvjesna i obrazovana žena koja je govorila četiri jezika (mađarski, njemački, latinski, grčki) i koja je aktivno sudjelovala u političkom životu svoga doba.

    Julie Delpy, koja je i autorica scenarija, ne zanima toliko povijesna istina i vjerna rekonstrukcija duha epohe i životopisa svoje heroine pa niti ne stvara klasičan biografski film, nego priču i legende isprepletene oko nje koristi kako bi naglasak stavila na univerzalne aspekte priče. Stoga je u filmu posebice zanimljiva ambivalencija – kako na razini priče, tako i na razini samoga karaktera.

    Krvava grofica (The Countess), red. Julie DelpyPriča Krvave grofice spretan je spoj fikcije i fakcije. Delpy preuzima neke od u stvarnosti utemeljenih biografskih činjenica o Erzsébet Báthory, ali ih s razlogom isprepliće sadržajima fikcijskoga ili legendarnoga porijekla, poput krvavih kupki. Na taj način izravno osporava biografičnost filma te suočava gledatelja sa situacijom u kojoj niti on sam ne može prosuditi što se zaista dogodilo, a što je proizvod različitih priča koje su kolale naokolo. Tako će i grofičin ljubavnik, mladi grof Isztvan Thuzo (Daniel Brühl – Zbogom, Lenjine, Dva dana u Parizu) u završnici utvrditi da se sve to moglo, ali i nije moralo dogoditi. Tome je tako jer je redateljica htjela odvratiti pozornost od konkretnog povijesnoga konteksta u kojega bi njezina heroina trebala biti uronjena, premda je u konačnici njezin redateljski pristup mnogo konvencionalniji nego primjerice onaj Sofije Coppole u Marie Antoinette (2006) jer to čini u formi kostimiranoga filma klasične narativne strukture i bez redateljskih eksperimenata. Dok je Coppoličin pristup kičast, dekadentan i u dosluhu s duhom gledatelja i vremena u kojem živi, Delpy je mnogo mračnija i pesimističnija u svom seciranju patrijarhalnoga diskursa, opsesije i ljudske žudnje koja odvodi u propast. Stoga i nije bitno je li (anti)junakinja činila spomenute zločine, nego oni djeluju tek kao provodni motivi kako bi se što uvjerljivije osvijetlio karakter. Unatoč okrutnosti same Báthory, redateljica pokazuje dostatnu dozu suosjećanja s njom te je promatra prije svega kao tragičnu figuru, žrtvu nepovoljnih (društvenih) okolnosti kojima nije bila kriva.

    Stoga je i sam karakter Erzsébet Báthory (Julie Delpy) zaogrnut dozom ambivalencije. S jedne strane promatramo inteligentnu i obrazovanu ženu koja je svjesna muške dominacije u svijetu u kojem se kreće, ali koja se ne boji pokazati svoje stavove, a s druge strane imamo ranjivu osobu koja prije svega žudi za ljubavlju i prihvaćanjem. U nekim je prizorima vidimo kao izrazito okrutnu, bezdušnu i proračunatu, gotovo fatalnu, a potom opet kao ranjivo i povrijeđeno biće koje je osuđeno na vrijeme i čekanje. Takva ambivalencija joj daje moć koja je gura u središte naracije te preko nje redateljica gradi oštar društveni komentar, ali i parabolu u relativnosti istine jer proizlazi da je u konačnici istinito ono što određenim društvenim skupinama odgovara.

    Krvava grofica (The Countess), red. Julie DelpyKrvavu groficu tako iščitavamo na dvjema razinama – intimnoj i društvenoj. Na prvoj je to priča o ljudskoj žudnji, potrebi da se bude voljen u svojoj ljudskoj punini, ali u svijetu koji je kroz silne ratove, sukobe, nasilje te želju za dominacijom i moći zaboravio na primarne ljudske potrebe. Sama činjenica da u konačnici ne znamo što je ona učinila, a što nije, čini je još upečatljivijim karakterom jer gledatelj tijekom filma ima dojam da priču ne gleda iz njezine perspektive. Narator je ostarjeli Istvan Thurzo, a njegova je priča sazdana na temelju svjedočenja drugih likova koji su imali razloga potkopati Erzsébet zbog njezinoga društvenoga utjecaja i moći. Međutim, seciranje mračnih registara žudnje i opsesije redateljica je poprilično uvjerljivo izvela, pokazujući koliko daleko je čovjek spreman ići zbog svojih osjećaja i koliko oni pogubno mogu djelovati na njega.

    Na društvenoj razini Julie Delpy secira položaj žena u kontekstu patrijarhalnoga diskursa jer je Erzsébet prvenstveno kriva jer je imala moć, bila obrazovana i inteligentna te svjesna muške dominacije u svijetu, kojoj nije željela podleći. Stoga se Krvava grofica naposljetku promeće u kompleksnu feminističku parabolu o nastojanju ženskoga subjekta da se ostvari kao biće koje treba ljubavi, ali je i želi podariti, a u isto vrijeme i aktivno sudjelovati na društvenoj pozornici koja se smatra(la) muškom sferom te tako potkopati jedan čvrsti i rigidni patrijarhat.

    Njezina je kritika također usmjerena na potragu za vječnom mladošću te muškim stavom, odnosno gledanjem da je žena privlačna samo ako je mlada i lijepa. Naposljetku bi također valjalo istaknuti izvrsne glumačke kreacije cijele postave.

    © Dejan Durić, KULISA.eu, 30. srpnja 2009.

Piše:

Dejan
Durić

kritike i eseji