Od straha do razumijevanja
Queer MoMenti: Patrik 1,5, red. Ella Lemhagen
-
Želite li da vam dijete jednog dana postane homoseksualac? Ili bi, kada biste morali birati, radije izabrali da bude sitni kriminalac? Naravno, ni jedno ni drugo! Ne kanim provoditi anketu, no čini mi se da bi većina ljudi u Hrvatskoj vrlo vjerojatno odabrala manje zlo – kriminal. Zašto?
Jednostavno zato jer je kriminal u umjerenim dozama upravo konstitutivan za sredinu u kojoj živimo. Pače i poželjan! Malo drskosti i drčnosti, ponešto zdrave homofobije prema svemu stranom i drukčijem, vjernost nogometu i pivu, primjerena doza grubosti prema bračnom sudrugu (tek toliko da se zna tko je gazda u kući!) – sjetimo se Balenovićevih i Schmidtovih Metastaza. Naravno, karikiram i prenaglašavam!
Patrijarhalna i samozadovoljna sredina poput naše, u svom arkadijskom zanosu Lijepe naše, blagonaklono će dopustiti i Gay Pride i raznorazne queer festivale, sve dok to bude pod budnim okom predrage nam policije. Njezina će se stroga, ali pravedna ruka spustiti na mlade nasilnike prema gayevima i reći: no, no.
Film Patrik 1,5 nagrađivane švedske redateljice Elle Lemhagen, prikazan u sklopu Zagreb Queer Festivala, sada ponovljen u kinu Europa povodom Gay Pridea, slika neku posve drugu Arkadiju. Nizovi malenih, no funkcionalnih kuća s vrtovima u sebi kriju idilu zemlje blagostanja. Uzgoj ruža, vježbanje u vrtu, džogiranje, odmor u ležaljkama – prava arkadijska idila.
Göran (Gustaf Skarsgǻrd) i Sven (Torkel Petersson) homoseksualni su bračni par. Naizgled, u njihovu ljubavnom i bračnom životu sve je idilično. Göran, liječnik, dobiva prvi posao, a nešto stariji Sven uspješan je poduzetnik. Čini se, u njihovoj sreći nedostaje tek – potomstvo. Dvojac odluči posvojiti dijete. Očekuju Patrika, 1,5 godišnjeg klinca. Ne sasvim nezamislivom administracijskom pogreškom, umjesto Patrika 1,5 kod njih dolazi Patrik Eriksson (Thomas Ljungman), petnaestogodišnje siroče s dugim stažom po domovima i još dužom listom kriminalnih prijestupa! Šok je to koji će donijeti posvemašnju promjenu i uzburkati život Görana i Svena.
Redateljica Ella Lemhagen gradi filmsku pripovijest na dva plana. S jedne strane, tu je podatni no i predvidljivi komični aspekt priče. Iznevjerena očekivanja u svezi s dobivanjem homofobnog delikventa umjesto umilnog djetešca nudi komiku. S druge strane, u narativnu dimenziju filma je spretno utkana i drama. Baš je dramaturgija, odnosno dramski moment ono što uzdiže Patrik 1,5 na višu razinu. Jer, većim dijelom filma suočeni smo s dilemom radi li se o komediji ili ozbiljnom filmu. Radi li se o travestiji ili drami, o humorizmu ili melodramatici. No, spoj koji ostvaruje Ella Lemhagen doista je – dobar film.
Istodobno, pokazana je sva neobičnost tzv. običnih ljudi. Floskula o običnim, odnosno normalnim ljudima u sebi nosi najapstraktnije posljedice. Svatko od običnih susjeda homoseksualnog bračnog para Skoogh, nosi u sebi neku perverziju. Sasvim na podsvjesnoj razini, vizualno mi je film prizvao klasično ostvarenje, početak filma Plavi baršun (Blue Velvet, 1986). Na pozadini baršunaste pjesme i u okružju vizualne idile američke provincije razvit će se psihoanalitički podatna perverzija prikrivenih požuda i ekscesivnog nasilja. Obični ljudi oko nas počinit će sasvim ekstraordinarne zločine!
Linčevska poetika, ipak, nije u prvome planu filma Patrik 1,5. U sasvim sitnim detaljima ocrtava se suptilna studija karaktera. Nježni ljubavnik pomaknute seksualne orijentacije, pokazat će u jednom iskazu neprikrivenu averziju prema bliskim švedskim susjedima Dancima. Dakle, i queer-osobe imaju predrasude. I one mogu biti na neki način homofobne!
Ella Lemhagen u film unosi i sasvim jasnu kritiku apsurdnosti sustava. Naime, neosjetljivost socijalnog sustava prema bračnome paru Skoogh bit će upravo iritantna, a ne tek komična u dramskom postavu filmske priče. Dakle, i u idili švedske zemlje blagostanja nešto je trulo (a ne tek u Danskoj). Nasuprot tomu, lik Görana bit će pomalo eterično uzdignut nad kaljužu. Njegova je dobrota i razumijevanje bezgranično. Svojim će strpljenjem i pregnućem otvoriti put jednome delikventu, a sam će pridonijeti preobraćenju svog ljubavnog i bračnog su-druga Svena. U pomalo šabloniziranom postavu, homofobni delikvent Patrik (koji pati od kronične nesanice) ostvarit će svoj san o normalnoj obitelji.
Svi na ovaj način izneseni detalji mogli bi svjedočiti o, naizgled, predvidljivom filmu. Završni hepiend doima se pomalo iskonstruiranim. On to doista i jest! Ali, ipak... Poruka filma, iako se u dobroj mjeri udaljuje od realiteta svijeta u kojem živimo, nosi u sebi jedan gotovo zatomljeni osjećaj. A taj je, naravno, onaj razumijevanja. Razumijevanje drugih vodi nas i povratku patetičnoj, ali i emfatičnoj ljubavi.
Stoga je i film Elle Lemhagen vrlo pozitivan događaj za našu kino publiku. Ne gajeći iluzije da će u mraku kino-projekcije netko biti preobraćen, ipak držim da je prikazivanje takvih ostvarenja civilizacijski značajno! Jer, doista, u sredini opisanoj na početku ovoga teksta, kao kap u moru homofobije i mržnje, svaka je malena gesta – pa i prikazivanje filma Patrik 1,5 – beskrajno dragocjena. Pretjerujem? Da! No, kako bi rekao stari lukavac uma Hegel, "tim gore po činjenice"!
© Marijan Krivak, KULISA.eu, 15. lipnja 2009.