Poetike i politike

Marijan Krivak, Film... Politika... Subverzija?, Hrvatski filmski savez; Zagreb, 2009.

  • Marijan Krivak, Film... Politika... Subverzija?, Hrvatski filmski savez; Zagreb, 2009.Marijan Krivak tekstove o filmu i/ili politici revno objavljuje već dva desetljeća, publicirajući eseje, prikaze i filmske kritike od legendarne Kinoteke, subverzivnog Arkzina, ozbiljnog Hrvatskog filmskog ljetopisa do Trećeg programa Hrvatskog radija, te je stoga pomalo neobično da je Krivakova četvrta knjiga zasad prva i jedina posvećena filmskoj umjetnosti i esejima o raznorodnim autorskim poetikama i politikama. Autor u nju nije uvrstio, što je čest običaj u domaćem izdavaštvu, velik broj napisa o filmu iz ranijih publicističkih faza niti napravio presjek dugogodišnje produkcije; radije je odabrao novije tekstove koji problematiziraju odnos filma i politike – preciznije rečeno, kao što i sam navodi u predgovoru, trojstvo njihova odnosa: politika filma, filmska politika i politika u filmu.

    Koliko god se na prvi pogled ova klasifikacija doimala poput dosjetljive igre riječi, svaki pojam označava nešto posve drugo: politički film kao zaseban žanr ne treba poistovjećivati s filmovima koji tematiziraju političko, kao ni s političnošću koja je rezultat/posljedica inherentnih karakteristika filmskoga zapisa (poput montaže ili raznih oblika naracije). Temelj knjige je u njezinom dvojnom pristupu: autor polazi podjednako od pozicije filozofa i filmologa, društvenog kritičara i filmofila, pa je temeljno pitanje na kojem počiva djelo (kakav je danas odnos filma i politike?) potrebno sagledati kako u kontekstu teze da je fenomen iskonski političkog ostao "posve zanemaren u globalno-neoliberalnom svijetu današnjice" te da je danas politika utopijski ideal kojeg valja ponovno zadobiti "univerzalnom repolitizacijom", tako i u svjetlu filmološke interpretacije raznih autorskih poetika koje mogu imati snažan subverzivni potencijal. Ukratko, knjiga predstavlja zbirku tekstova koji su neka svojevrsne bilješke o autorskim poetikama u kojima se (više ili manje kronološki) očitava i politička povijest društva u kojem živimo.

    Zemlja (Zemlya), red. Aleksandar DovženkoIako je u periodizacijskom smislu početak političnosti filma povezan uz sovjetsku avangardu i revolucionarne filmove dvadesetih godina prošlog stoljeća, Krivak knjigu započinje s talijanskom strujom političkog filma, napose se usredotočujući na Marca Bellochia i Bertoluccija te općenito na talijansku produkciju šezdesetih i sedamdesetih godina, čemu će se vratiti u kasnijim poglavljima, smatrajući upravo talijanski politički film perioda najvažnijim doprinosom sedme umjetnosti društvenom angažmanu i umjetničkoj artikulaciji političkih previranja razdoblja.

    Velik prostor očekivano je posvećen upravo ranom sovjetskom filmu, klasicima toga doba (Dovženko, Vertov, Ejzenštejn, Pudovkin: prema zanimljivoj i operabilnoj autorovoj klasifikaciji, prvi je lirik, drugi dokumentarist, treći dramatičar a četvrti epičar) s posebnim naglaskom na filmsku poetiku Aleksandra Dovženka. Analizirajući tri njegova ostvarenja (najviše hvaleći upravo liričnu Zemlju), Krivak redatelja svrstava među najbolje stvaraoce tog perioda, visoko vrednujući sovjetsku kinematografiju u revolucionarnom razdoblju, napose njezine sadržajno-formalne inovacije koje su u velikoj mjeri zaslužne i za političko-subverzivni naboj – revolucionarna retorika pretvorena je u autentičan filmski jezik.

    Trijumf volje (Triumph des Willens), red. Leni RiefenstahlI ovdje, kao i u drugim tekstovima (a ima ih ukupno dvadeset, podijeljenih u šest poglavlja), autor je podjednako fokusiran na izvornost filmskog zapisa kao i na društveni kontekst, neodvojiv od stilske formacije određenog filma ili struje. Nakon eseja o sovjetskom filmu koji kao ključna umjetnost ruske avangarde uspostavlja i razvija nov, snažan i autohton filmski jezik, Krivak analizira još jednu kreativnu osobnost, ali ovaj put iz perspektive moralnosti: riječ je o Leni Riefenstahl, neprijepornoj inovatorici filmskog jezika, redateljici čiji briljantan opus Krivak analizira u kontekstu pitanja može li se umjetnička genijalnost apstrahirati od političkog konteksta filma, odnosno može li estetika nadvladati etiku?

    Slijedi analitički skok u razdoblje najsnažnije artikulirane veze filma i politike, šezdesete i sedamdesete godine u kojima u Europi djeluju autori poput Godarda, Chrisa Markera, Kena Loacha te spomenutih talijanskih filmaša. Svakome od njih Krivak posvećuje po jedno kratko poglavlje, pri čemu je izbor mjestimično nekonzistentan: naime, dok Markerova ili Loachova djela analizira kritički detaljno i kronološki pedantno, izostaju ključni Godardovi filmovi iz najvažnije političke faze šezdesetih: umjesto toga, autor se odlučuje samo za njegovo kasnije i apolitičko ostvarenje Povijest(i) filma koje se zapravo bavi poviješću filmova koji nikad nisu snimljeni, što je prilično daleko od njegove angažirane maoističke faze. Mnogo je snažnije poglavlje o Kenu Loachu i promišljanju njegove filmske reakcije na političku nepravdu, potragu za solidarnošću i nekim drugim, boljim svijetom. Krivak na akribijski način opisuje redateljeve filmove koji prikazuju okrutni socijalni sustav i nehumano britansko društvo – to su, kako sam autor kaže, filmovi koji plediraju "za drukčiji svijet".

    Sluga (The Servant ), red. Joseph LoseyJedno od zanimljivijih poglavlja jest ono o Josephu Loseyu, zbog toga što nudi drukčije čitanje tog slabije poznatog britanskog redatelja i njegovih trinaest filmova prikazanih u sklopu jedne zagrebačke retrospektive. Dva eseja posvećena su Michaelu Hanekeu, kako njegovim starijim tako i novijim, komercijalnijim ostvarenjima. Krivak redateljeve filmove shvaća ponajprije kao "eseje o nasilju i poziv na otpor", konzekventno razvijajući tezu o "esejistici nasilja" u djelima u kojima prevladava ozračje straha i atmosfera tjeskobe.

    Krivakovi eseji pozabavit će se i suvremenom "mediteranskom" produkcijom (Alžira, Egipta, Turske), ali i starijim, emocionalno snažnim Resnaisovim ostvarenjem Noć i magla, kao i kratkim ekskursima o Chaplinu, Costa-Gavrasu i Viscontiju (u kontekstu njegove filmske negativne dijalektike). Na samom kraju Krivak se ponovno vraća Godardu i njegovim filozofskim esejima, kritički se okomljuje na pomodni i tarantinovski film Baader Meinhof Kompleks kao medijsku glorifikaciju nasilja kao puke zabave, a sam kraj knjige (u obliku izvjesnog epiloga) ujedno je i najosobniji i najintimniji tekst u knjizi, u kojem se Krivak osvrće na Subverzivni filmski festival, hvaleći njegovu radikalnost i subverzivnost, za razliku od klasičnih festivala na kojima nema ništa istinski provokativno niti kvalitativno drukčije.

    Baader Meinhof Kompleks (Der Baader Meinhof Komplex), red. Uli Edel"Politički film rijedak je žanrovski endem", kaže autor, a tome treba pridodati da su i knjige o političkom filmu (kao i o filmskoj politici) također rijetke, tako da je zbirka Krivakovih tekstova vrijedno filmsko štivo – pogotovo što tom fenomenu autor prilazi iz različitih perspektiva, razmatrajući klasične revolucionarne, propagandne, autorske i poetički inovativne pristupe. Suvremeni globalni kapitalizam kao vrsta metastaziranog oblika hladnoratovskog kapitalizma ostavio je traga i u recentnoj filmskoj produkciji, no teško je oteti se dojmu da kritička oštrica suvremene produkcije nije toliko snažna kao što je bila u klasičnom razdoblju jezika angažirane umjetnosti dvadesetih i šezdesetih godina, kad je političnost filma bila bitna odrednica duhovne klime vremena te ujedno i jasno artikuliran odgovor na društvene krize. Ostaje, dakle, upitno hoće li filmski odgovor na nove tektonske poremećaje neoliberalne globalizacije i društvenu nepravdu biti i dalje takav kakvim ga poznajemo iz prošlosti. Krivakova knjiga otvara čitav niz pitanja i nedvosmisleno se zalaže za repolitizaciju filmskog jezika kao autentičnog oblika otpora, "nejunačkom vremenu usprkos". Njezina je vrijednost upravo u tome što autor progovara iz angažirane pozicije strastvenog filmofila starog kova, autora koji redovito pohodi filmske retrospektive, ali prezire festivale i njihovu neautentičnu narav koja komercijalizira ono najvrednije u filmskoj umjetnosti.

    Knjiga, doduše, ima i nekoliko slabosti. Prva je od njih neusustavljenost koja, posve logično, proizlazi iz činjenice da se radi o zbirci ukoričenih tekstova koji su raznovrsne naravi, pisani različitim povodima (najčešće se radi o prikazima retrospektiva) i za različite medije (radijski, časopisni). Iako je odnos filma i politike prikazan problemski i u knjizi nema suvišnih tekstova, bilo bi učinkovitije da su eseji dosljedno poredani kronološki (od sovjetske avangarde do danas) te da je pojedini autor obrađen u jednom poglavlju a ne u nekoliko njih (kao što je primjerice slučaj s talijanskim redateljima, Godardom ili Loachem) jer se time stvara dojam raspršenosti i dolazi do povremenih ponavljanja. Također bi bilo dobro da postoji bilješka o tome gdje su tekstovi objavljeni i kada, kao što je to običaj u knjigama u kojima se pojavljuju prethodno publicirani radovi.
    Noć i magla (Nuit et brouillard), red. Alain Resnais
    Naposljetku, Krivakov je stil pisanja osebujan i razlikuje se od većine autora koji u Hrvatskoj kontinuirano pišu o filmu: sastoji se od poigravanja s interpunkcijama, vrlo kratkim paragrafima, iznimno čestom uporabom upitnika i uskličnika, kao i specifičnim izrazima te filozofijskim vokabularom: time su Krivakovi tekstovi lako prepoznatljivi i imaju specifičan i intrigantan autorski štih, no čitatelju povremeno može zasmetati njihova suviše česta uporaba. Kao što je rečeno u uvodu, s obzirom na dugogodišnji kritičarski i esejistički staž, prava je šteta da je ovo tek prva Krivakova filmska knjiga, i nadajmo se da će ih u skoroj budućnosti biti još.

    © Tonči Valentić, KULISA.eu, 12. lipnja 2009.

Piše:

Tonči
Valentić