Dijagnoza zloćudne bolesti

Metastaze, red. Branko Schmidt

• 
  Prije koju godinu na ekranima hrvatskih kino-dvorana, pa tako niti Cinestara, ne bismo gledali Metastaze. Zasigurno i definitivno! Moralne snage hrvatskog društva, izraslog u Domovinskom ratu i petrificirane u državotvornoj ideji o neupitno pravednoj »stvari za koju smo se borili« zdušno bi se usprotivile bogohulnoj poruci koja stoji iza romana, predstave, a sada i filma pod nazivom Metastaze. Naime Hrvat, barem u tadašnjoj oficijelnoj percepciji, ne psuje, ne tuče žene i slabije, ne krade, stoga i ne ubija. Gotovo da i ne vodi ljubav sa svojom ženom, nego se mladi Hrvati rađaju bezgrešnim začećem!
  
  No, vremena se mijenjaju. Jedan od glavnih likova filma Metastaze ne samo da radi sve spomenute stvari, nego nema niti jednu osobinu koja bi ga učinila barem donekle ljudski(ji)m. Na samom će kraju filma opljačkati kladionicu, a kladionica jest današnji presudni financijski moment i mjesto socijalizacije mnogobrojne braniteljske populacije!
  
  Dakle, što su Metastaze? Radi se o širenju zloćudnog tumora. Rastu kancerogenog tkiva. Dakle, o bolesti. Bolesno tkivo razara organizam. Truje ga, ozljeđuje i na kraju, uništava. Bolest raste, širi se... metastazira. I metastaze su posvuda oko nas. Metastaze na tijelu pojedinca, metastaze na tijelu društva; dok smo se snašli, bujanje kanceroznih tijela dovodi do agonije i do smrti. I dobro je da se pojavio film s naslovom Metastaze. Prije negoli je u Hrvatskoj posve metastazirala kultura laži. Dok još ima vremena ukloniti bolesno tkivo. Ili je već prekasno?
  
  Žanrovski profiliran i sasvim sigurno neobičan film u opusu Branka Schmidta, kao da je autoru pomogao da unekoliko prebriše niz beznačajnih i slabašnih ostvarenja tijekom olovnih devedesetih. Iako su nostalgična Kraljica noći (2001) i sumorni Put lubenica (2006) udahnuli dah života u Schmidtovu filmografiju, čini se da će tek s Metastazama polučiti opipljiviji trag u oporavljenoj hrvatskoj kinematografiji u novom mileniju. Metastaze su konačno uprizorene u sebi najprimjerenijem mediju. Tamo gdje će najviše bujati u svoj svojoj kancerogenoj subverziji. Za ovdašnju je sredinu ovaj film doista – cum grano salis – subverzivniji od, primjerice, svih filmova prikazanih na prošlogodišnjem Subversive film festivalu!
  
  Priča o četiri prijatelja – Krpi, Filipu, Kizi i Deji – priča je o supstanciji degeneriranog nacionalnog tkiva. Sudbina jednog od likova, Kize (Robert Ugrina), koji skonča u bolesničkoj postelji, bit će od životnog značenja za katarzu osvješćivanja. Ili? Hoće li to ipak biti metastazirani Krpa (sjajni Rene Bitorajac) koji u sebi nosi zrno autodestrukcije u tom smislu da to znači »dodirivanje samoga dna« u odskoku prema spoznaji posvemašnjih mentalnih zabluda nacionalne zajednice. Krpa je, naime, toliko stvaran lik da je u toj odredbi istodobno i nestvaran! Sukus nacionalističkog nasilja posve je ogoljen.
  
  Krpa vrijeme provodi u iživljavanju frustracije koja ga iluzorno drži na površini ustajale kaljuže hrvatstva. Njezin je talog sastavljen od žabokrečine podgrijanog domovinskog populističkog nacionalizma. Sve je tu. Mržnja prema Srbima, komunjarama, Ciganima, pederima, ženama, svemu drukčijem, toliko je pandemijski stereotipna, da je i istinita. I to, ponavljam, unatoč svoj stereotipnosti postava!
  
  Pakao alkohola, mržnje, droge i svog nasilja, zapravo je znak Balenovićeve spretno prikrivene ljubavi prema Hrvatskoj jer Metastaze odaju autora punog boli i razočaranja. Takva eksteriorizacija svojih osjećaja priziva »žal za Hrvatskom kakva je mogla biti«. Šahovnice, križevi, navijači, nacistički pozdravi i pjesme svoju ekstatičku ispraznost i transparentnost iskazuju u slikama koje su, tek naoko, jednoznačno postavljene. Poruka filma ipak će se polako probiti ispod naslage vizualne i verbalne zavodljivosti nasilja protagonista. Povremeno stereotipiziranje i karikiranje – Bosanci i Srbi su filmu sve prije negoli ljudi od krvi i mesa! – vjerujem, u službi je onih trećih, najzainteresiranijih, Hrvata!
  
  Posebice mi se u tom smislu sretno pogođenim čini moment kada Hrvat Filip (Franjo Dijak) i Srbin (Rakan Rushaidat) potegnu put Bosne, sjetit ćemo se ovdje stalno spominjanih stereotipa. No oni su, u svoj toj stereotipnosti – zbiljskiji od stvarnog. Naime, susjed Reuf (Emir Hadžihafizbegović) reći će na spomen hrvatske prijestolnice nešto poput: »Zagreb, to ti je Europa, kultura – Velesajam, tramvaji, Zoološki vrt, Dinamo.« I doista, to je hegelijanski zbiljska slika (samo)percepcije Zagrepčana koji čine sukus Metastaza. Posve de-politizirani grad koji u sebi čuva fantazmu o vlastitom kulturnom poslanju. Sačuvaj nas Bože srpske artiljerije i hrvatske kulture!
  
  Žargon ulice, prepun psovki, pruža onima koji uspiju sastrugati njihove naslage, nadasve punokrvni žanrovski film. To je i jedina realna opasnost Metastaza. Naime, to da ostane žanrovski, da ostane zabavna travestija, da ostane tek kulturni artefakt. Jer, vjerujem da su autori Metastaza imali ozbiljnije namjere u svom pothvatu. Čini se da su takvi, primjerice, bili i svojevremena ukazanja tarantinoidne poetike nasilja jednog Pulp Fictiona i ogoljena transparentnost šokantne tinejdžerske seksualnosti Clarkovih Kids!
  
  Kamera iz ruke, sumorna fotografija, no prije svega sjajna glumačka improvizacija, učinili su od Metastaza film koji bi trebao biti više od plakatno transponirane kritike populističkog nacionalizma. Iako su klinci u kinu otvoreno iskazivali navijačku sklonost prema liku što ga tumači Bitorajac, svaka nova projekcija ovoga filma bit će dragocjena.
  
  © Marijan Krivak, KULISA.eu, 9. travnja 2009.

Piše:

Marijan
Krivak