Hany Abu-Assad u izvrsnom filmu Paradise Now (2005) bolno ulazi u životnu svakodnevicu druge strane te nastoji nepristrano secirati zašto i na koji način dolazi do pojave terorizma u kontekstu palestinsko-izraelskoga sukoba. Osobitost njegova filma leži u činjenici što je dao priliku zanemarenima te sagledao priču iz njihove perspektive bez predbacivanja ili odobravanja. Za Assada postoji sistem uzroka i posljedica, koji u konačnici dovodi do ogorčenosti, vjerskoga fanatizma i želje za revoltom, kolikogod nasilje, bez obzira koja ga strana provodila, nije opravdano. Njegovi tragični likovi – jednako žrtve političkih okolnosti, izraelskoga nastojanja da ih se marginalizira, te indoktrinacije, proizašle iz prvih dvaju razloga, ljudi su koji su se našli u bezizlaznoj, beznadnoj situaciji, a da sami tome nisu krivi. Upravo ovakve uvjerljive motiviranosti karaktera nedostaje filmu Milh nadha al-bahr (Morska sol, Palestina/Francuska, 2008) Annemarije Jacir.
Njezina junakinja, Amerikanka palestinskoga porijekla, rođena i odrasla u Brooklynu, odlučuje se vratiti korijenima, u Palestinu. I dok su njezini preci morali bježati pred izraelskim bombama, postajući neželjeno egzilantima, ona proživljava obrnuti proces te se vraća na mjesto s kojega su oni protjerani, pristajući na dobrovoljni egzil iz obećane zemlje. Njezina neukorijenjenost u američko društvo nije nikada objašnjena, a dolaskom u Palestinu biva dvostruki iskorijenjenik jer to više nije onaj prostor o kojemu je slušala u pričama svoje prognane obitelji.
Uvodna sekvenca filma je izvrsna, malo remek-djelo, u kojoj junakinja prolazi pravu torturu na aerodromu u Jeruzalemu ne bi li ušla u Izrael. Ostatak filma je, nažalost razočaravajući i neuvjerljiv. Osnovni problem leži u koncpeciji glavne junakinje Saraye jer njezina želja da se vrati iz Sjedinjenih Država, u kojima je odrasla, u Palestinu nije dovoljno motivirana, a patriotski i nacionalno-emocionalni razlozi nedostatni su da bi je učinili intrigantnim i zaokruženim karakterom. Dok su njezini Palestinci ginuli, ona je odrastala u Americi, pa njezino pravo na povratak djeluje poput salonskoga prenemaganja razmažene adolescentice koja se našla pozvanom držati patetične tirade Palestincima o njihovom životu i situaciji u zemlji. U trenutku kada u Jaffi ulazi u kuću predaka, u kojoj sada živi mlada židovska buržujka pseudoliberalnih stavova, ona patetično izlijeće iz kuće, sjeda na obalu mora i povraća, valjda od muke što su se roditelji djevojke riješili staroga namještaja, što je krajnje afektno i odveć hiperbolizirano. Redateljica Sorayu nije uspjela približiti gledateljima te ostavlja hladan dojam i nije se moguće poistovjetiti s njom i njezinim situacijom.
Za razliku od, na početku teksta spomenutoga Abu-Assada koji je svoje likove te odnose i situacije među njima brižljivo gradio, Jacir zapada u bezlično i nemaštovito, gotovo ljutito karikiranje i stereotipiziranje. Zanimljivo je da u filmu tako ne postoji gotovo niti jedan pozitivan židovski karakter – svi policajci, od uličnih do graničnih, prikazani su nehumano te mahom zbijaju neukusne šale na račun Palestinaca, što umanjuje realističke intencije redateljice te dovodi do nepristranosti, a ovdje nije posrijedi opravdana i angažirana nepristranost.
Autorica neprestano koketira sa žanrovskim obrascima filma ceste pa njezini otpadnici, u stilu Bonnie i Clydea, kreću u pljačku banke, ali iz naoko opravdanih razloga, a zatim i na ilegalan i utopistički put kroz Izrael, kao svojevrsni čin protesta protiv izraelske politike naspram Palestinaca i njihovoga svođenja na građane drugoga reda, ali i kako bi posjetili mjesta svojih predaka.
Putovanje se nastoji predstaviti na više razina. Prva je duhovna, odnosno emocionalno putovanje subjekata njihovim egzilskim iskustvima, a taj je segment trebao činiti srž filma, premda je u konačnici najslabiji te najmanje uvjerljiv. Drugo putovanje jest ono kroz povijest izraelsko-palestinskoga sukoba, a treće je prostorno – iz getoiziranoga palestinskoga dijela u slobodni izraelski, u kojem se efektno kompariraju uvjeti i način života u kaotičnom, zapuštenom i zanemarenom prvom te razvijenom drugom dijelu, ali tu ponovno izbija tendencioznost autorice koja ne secira, ne pokazuje uzroke koji su doveli do posljedica i ogorčenosti palestinskoga naroda, nego izravno upire prstom i optužuje. Kolikogod na to imala pravo, i gledatelj treba dobiti priliku na svoj sud te intelektualni angažman. Autor bi trebao što je više moguće iščeznuti iz djela jer nije bitan on, nego njegovi protagonisti i cjelina za sebe, pa gledateljima treba prepustiti da razmišljaju, prosuđuju i interpretiraju. U Morskoj soli se stoga recipijent tretira kao pasivni sudionik, objekt redateljičine ljutnje i njezinih stavova. Ona i njezini protagonisti pak svakako imaju pravo na ljutnu, no gledatelj ipak ne treba biti izložen pa i najmanjoj retorici.
© Dejan Durić, KULISA.eu, 7. travnja 2009.
