Mediteranske igre u Rijeci – festival mediteranskoga filma, bilježi svoje četvrto izdanje zahvaljujući agilnosti društva iz Drugoga mora, okupljenoga oko voditelja Davora Miškovića i selektora, filmskoga kritičara Dragana Rubeše. Tematske preokupacije ostaju slične kao i prethodnih godina: Mediteran danas, emigracija i egzilanti, suživot različitih kultura, manjine, pitanje fundamentalizma. Ovogodišnje izdanje traje šest dana, od 4. do 9. travnja, a prikazuje se deset filmova iz recentne filmske produkcije zemalja mediteranskoga okruženja te se paralelno odvija u nedavno otvorenom art-kinu Croatia u Rijeci i kinu Tuškanac u Zagrebu, gdje filmski program započinje u ponedjeljak, 6. travnja.
Ako bismo morali tražiti zajednički nazivnik filmova koji se prikazuju na ovogodišnjem izdanju, to bi bio prelazak granica, najšire shvaćeno, od onih državnih, političkih pa sve do kulturnih, u rasponu od egzilanata i iskorijenjenika do onih koji su se uputili u suprotnome smijeru. Uz navedeno, Festival nudi i paralelnu selekciju, koja je prema riječima selektora Rubeše, simbolički nazvana Kino otok, a posvećena je autorima i njihovim otocima (Mallorci, Sardiniji, Siciliji i Cipru). Za razliku od prethodnih festivalskih izdanja, čija je selekcija znala koketirati s mainstream naslovima (Caramel Nadine Labaki, The Bubble Eytana Foxa, Paradise Now Hanyja Abu-Assada), ove je godine uočljiv radikalniji pristup. Međutim, odabrani se filmovi više estetski i stilski nego idejno razlikuju od filmova prikazanih proteklih godina, pa je primjerice Alžirac Tariq Teguia film Bolje Rim nego ti snimio ukradenom DV kamerom i neizmjerno niskim budžetom, u gotovo gerilskim uvjetima.
Mediteranske igre otvorio je izvrstan tunisko-francuski film Le Chant des mariées (Pjesma za vjenčanje) Karin Albou, ambijentiran u Tunis tijekom njemačke okupacije u Drugom svjetskom ratu, u trenutku kada francuske vlasti započinju progon Židova, te prati odnos dvaju prijateljica, muslimanke Nour i Židovke Myriam, neposredno prije njihovih vjenčanja. Zanimljivo je spomenuti da je na prvom festivalskom izdanju prikazan također vrlo dobar tuniski film Noce d'été (Ljetno vjenčanje, 2004) Mokhtara Ladjimija u kojem se tridesetogodišnji novinar Hamid nastoji oduprijeti roditeljima koji ga pod društvenim pritiskom nastoje oženiti rođakinjom. U tom slučaju predstavljena je muška perspektiva iz vizure suvremenosti, dok je u filmu Karin Albou dana ženska perspektiva iz vizure prošlosti, premda se po pitanju društvene represije i restrikcija ništa nije promijenilo. Myriam također mora prihvatiti brak bez ljubavi sa starijim i bogatim židovskim liječnikom Simonom kako bi spasila obitelj, a Nour čeka ugovoreni brak s rođakom Khaledom, koji unatoč svemu predstavlja vezu začetu iz ljubavi, ali ipak nije ono što je u konačnici očekivala.
U Pjesmama za vjenčanje rat postaje svojevrsna prizma kroz koju se zrcale odnosi među protagonistima. Ekstremni uvjeti su katalizator koji izaziva i provocira neprijateljstvo među ljudima te izvlači iz njih najgore osobine. Pritom redateljica suptilno podcrtava načelo da se Ja uvijek zrcali u Drugome, pa u filmu problem nije pitanje pripadnosti različitim religijama i kulturama kao ono što izaziva raskol, nego sugerira da se u tome sastoji ljepota različitosti jer drugi su potrebni kako bi se u zrcaljenju s njima prepoznali mi sami te upotpunili i obogatili, pa zato i prijateljstvo između njezinih dviju djevojaka uspijeva izdržati sve društvene uvjete.
Kroz film se također vješto skiciraju svi problemi kolonijalnoga francuskoga režima koji je u ljude usadio dozu ogorčenosti i nezadovoljstva, stvarajući barijere. Nour u jednome trenutku pita Myriam zašto ona smije izlaziti i ići u školu a njoj to nije dopušteno, preko čega se zrcale i kulturološke razlike između kulturnih krugova kojima djevojke pripadaju, uz uvijek prisutnu ideju da takve prepreke nikada ne mogu odigrati presudan utjecaj na ljudsku potrebu da budu prepoznati od drugih te da drugi prepoznaju njih. Kolikogod različite propagande i režimi nastojali zavesti pojedince, kao što je to slučaj s Nourinim zaručnikom Khalebom, to se uspijeva samo zato jer različite ideologije stvaraju osjećaj iskorijenjenosti, nepripadnosti, drugorazrednosti pa je jasna poveznica kako se propagandom najjače može djelovati upravo na one među kojima vlada nezadovoljstvo i nezavidni životni uvjeti, a u ovome filmu to je prikazano kao krajnja posljedica prvotnoga kolonijalnog izrabljivanja.
U ovako oslikanu društvenu klimu Karin Albou smješta svoje junakinje, ispreplićući njihove sudbine nitima svakako potrebne feminističke analize, jer Myriam i Nour žive u krajnje patrijarhalnom društvu koje ženama ne daje mogućnost izbora. Hrabra i slobodoumna Myriam mora se pokoriti majci i prihvatiti brak iz koristi s muškarcem koji je ne privlači i s kojim nema ništa zajedničko jer djeluje poput potrčkala režima koji je u svojoj biti njemu neprijateljski. Nour je indoktrinirana nadzorima zaručnika te prve bračne noći prekasno shvaća da je ostala obespravljena jer je Khaleb taj koji odlučuje umjesto nje, ali i o njezinoj sudbini. Njihovu prepuštenost jednoj drugoj redateljica izvrsno podcrtava svojim pristupom. Kada su zajedno u kadru, često su predstavljenje u krupnim kadrovima iz kojih izbija nabujali, ali potisnuti erotizam, koji teži izbijanju na površinu. Kasnije, tijekom raskola zbog društvenih i političkih uvjeta, često su same u različitim interijerima koji kao da ih prazninom i veličinom pritišću, sugerirajući bačenost u situaciju s kojom ne znaju kako bi se nosile.
Dok se prošle godine na festivalu kao pravi crowd pleaser pokazao film Caramel libanonske redateljice Nadine Labaki, romantična komedija o životu libanonskih žena zaposlenih u salonu za uljepšavanje u Beirutu, gdje se karamela fetišistički koristila za nježnu depilaciju nogu, pristup Karin Albou mnogo je radikalniji, iako posve suptilan u portretiranju života ženskih subjekata, o čemu svjedoči bolna i gotovo naturalistički izravna scena depilacije pubične zone upravo karamelom, što je u konačnici analogno snažnom prodoru u intimni svijet njezinih junakinja. U tome je imala veliku pomoć izvrsnih glumica Olympe Borval i Lizzie Brochere, a i sama Albou vrlo je efektna u ulozi Myriamine manipulativne majke.
© Dejan Durić, KULISA.eu, 5. travnja 2009.
