Kad kapital postane Bog
Takva: Čovjekov strah od Boga (Takva), red. Özer Kiziltan
-
Kako zamišljate Boga? Kao vrhovni princip i načelo smisla postojanja? Kao stvoritelja svega što jest? Ili tek kao starca s bijelom bradom? Kako ga god zamislili, on je uvijek sveprisutan. Vjerovali ili ne! I najveći vjernik i tvrdokorni ateist imaju ga u primislima, tek s različitim predznakom. U današnjem konzumerističkom, navodno sekularnom svijetu, prisutniji je negoli ikada. Pa kako onda živjeti s Bogom?
Muharrem (Erkan Can) cijeli svoj život dijeli s Bogom. Ponizan je, skroman, uslužan, dobrodušan... Njegovo prisustvo drugim ljudima daje dašak ljudskosti. Ili, pak, ono malo duše, kako glasi naslov jednog ovdašnje bliskog filma. No, kada si suvremeni zapadnjak – indoktriniran post-ideologijom borbe protiv terorizma, Al Qaidom, kao i predodžbom fundamentalizmom islama – danas zamisli arapsko-islamski svijet, Muharrem mu djeluje kao egzotični beskičmenjak. Ili, zapravo što? Luđak!
Ova će se predodžba pokazati znakovitom za svijet kinematografskog prvijenca turskog televizijskog redatelja Özera Kiziltana. Takva: Čovjekov strah od Boga – kako u propagandnom materijalu stoji – djelo je rađeno pod mentorstvom njemačkog redatelja turskog podrijetla Fatiha Akina. Autorski je prikaz teme iz naslova filma krajnje precizan opis toga što se događa kada smjernog i skromnog čovjeka zadese promjene poput nagle promjene društvene pozicije. I kako isti, na koncu, poludi! No, što je uzrok tomu ludilu? Warum läuft Efendi-Muharrem Amok? Zašto je smjerni Muharrem doista poludio? Pitanje je ovo koje nosi gledateljsku dilemu autora ovog prikaza.
Na samome početku dramatuške linije, protagonist filma prikazan je kao skromni sluga u prodavaonici vrećâ. Ne pije, ne puši, nije oženjen... Njegov je strah od autoriteta, odnosno Boga, toliki da je još kao dijete odustao od pijenja kave, jer mu je rečeno da će od njezina crnila i sam pocrnjeti. Odnosno, postati sam vrag! No molim vas, kakav je to Turčin koji ne pije kavu? Niti ne puši kao Turčin? Koji je smisao njegove bijedne egzistencije?
Upravo u pokoravanju autoritetima! Bio to njegov šef Ali Bey, prijetvorni redovnik Rauf, velmožni i sveutjecajni Šeik ili pak Svevišnji sam – Bog. Muharrem je u postavu filma onaj koji nema navlastita karaktera. A nosivi je karakter filma! Upravo nam ta činjenica onemogućuje pravu identifikaciju s njime. Jedina strast kojoj se Muharrem predaje jest mistični ritual sjedinjenja s Bogom u derviškom obredu. Sekvence derviškog rituala dojmljive su u svom ritmičkom prikazu ekstaze. I arapski je čovjek u kontaktu s mitskim. Upravo je u tom frenetičnom ritualu prikazano kako je i njegove tijelo sklono užitku onkraj trpljenja i samoodricanja. No, što se pokazuje kao naličje ekstaze sjedinjenja s Bogom? Što je taj mračni predmet žudnje?
Naravno... seksus! Muharrem zamišlja (sanja?) orgazmičku strast sa ženom u koitalnom grču do kojega ga dovodi derviška mistika. Što nam to govori i o Muharremu i o vjeri? Da li je agape (ljubav prema Bogu), ustvari Eros? Nije li i philia (kao treći oblik ljubavi, one prijateljske) zapravo usredištena tek u erotici? Jer, Muharrem kroz svoju esktazu, kao onu vjersku tako i zamišljenu, erotsku, biva očovječen. Njegov je strah od boga zapravo strah od toga da doista uspravno stane na vlastite noge i postane... Čovjekom. U trenutku kada ga šeik derviške zajednice odabere za skupljača najamnina obveznika njihove zajednice, Muharrem se mijenja ne samo tjelesno nego i duševno. Od murida i derviša postaje čovjekom!
Premda su autori htjeli iskazati i kritiku konzumerizma, ista se preokreće u mnogo važniji motiv – kritiku lažne duhovnosti i poniznosti. Jer, i ne samo u Zapadnome svijetu, Crkva je najveća korporacija. Šeik i njegov pobočnik Rauf stavljaju Muharrema pred nemogući zadatak. On mora u kaotičnom svjetovnom okružju ostati vjeran Bogu. No, da li baš Bogu? Čini se ipak da je pravi Bog kojemu se klanja novootkrivena Muharremova čovječnost zapravo – Kapital!
Novac donosi novi moment u njegov život. Novac mu daje moć – pa i onu seksualnu, te su njegov erotski snovi sve neobuzdaniji. No, iz svojih uobličenja u automobilu, shopping-centru, logotipovima s pohotnim ženskim tijelima, sam se šejtan možda najbolje uobličuje upravo u najmanjem simbolu obogotvorene materijalnosti – u mobitelu! Taj predmet, ispao iz vražje torbe, simbol je kako lažne komunikacije tako i najmanji gadget lažnosti svijeta u kojem živimo. Nije čudno da baš nakon njegova ulaska u Muharremov život sve (pro)pada.
Kiziltan dramaturgiju filma bazira na uspinjućem ritmu. Iz sporog uvoda, u drugom dijelu filma ulazimo u shizofreniju do završnog (anti)klimaksa. Iz pred-modernog islama dolazimo do postmoderne potrošačke derviš-šizme. Ako, pak, igdje možemo vidjeti utjecaj Fatiha Akina na Kiziltanovu poetiku, onda je to u spotovski uznemirujućim sekvencama Muharremovih priviđenja i noćnih mòra. Čini se da tu film i najviše gubi na temeljnoj uvjerljivosti. Muharremov je preobražaj preeksplicitan i pomalo šablonski. Pomalo se gubi ozračje moralne dileme koja ipak nosi cijeli film.
Zanimljiv je i motiv žene iz Muharremovih snova. Poput Kafkine parabole iz Procesa – u kojoj je seljaku zapravo dopušten ulaz kroz nebeska vrata a da on to ne spozna do trenutka svoje vlastite smrti, i Muharremu je žena iz snova zapravo (ne)suđena Šeikova kći. Njegova je erotska žudnja zapravo njemu suđena. Samo što on to ne zna! Odbijajući Šeikovu ponudu, on poludi u konačnom smiraju filma.
Kakav je onda, još jednom, čovjekov strah od Boga? I u islamu i u kršćanstvu? Strah od toga da se bude čovjekom!
© Marijan Krivak, KULISA.eu, 2. ožujka 2009
