Iritantna plošnost
Baader Meinhof Kompleks (Der Baader Meinhof Komplex), red. Uli Edel
-
Prošle smo godine bili svjedocima sveopće egzaltacije, a sve povodom brojke 68. Naime, slavila se četrdeseta obljetnica globalno važne šezdeset i osme. Pariške demonstracije, Praško proljeće, zbivanja na Sveučilištu u Zagrebu, odnosno Univerzitetu u Beogradu... hipi-pokret i seksualna revolucija... Kuba, Vijetnam, Indokina... Svi su ovi toponimi, kako već rekoh, uronjeni u mitsku prirodu brojke 68. Jedan od fenomena koji svakako ulazi u kolektivno sjećanje o toj godini svakako jest i pojavljivanje – neki će reći terorističke, dok će drugima biti miliji izraz urbano-gerilske skupine Baader-Meinhof. Ovisno o političkoj poziciji.
Uli Edel poduhvatio se na četrdesetu obljetnicu mitske godine ponovno snimiti film u domovini, nakon ne baš dojmljivog američkog, televizijskog, ponešto i kino, opusa. Sam Edel je za Der Baader-Meinhof Komplex (2008), u suradnji s autorom knjige Stefanom Austom, ispisao i scenarij. Scenarij je to koji umnogome romansira ionako romansiranu pripovijest predloška, ne ulazeći u bit obrađivane pojave. Naime, plošnost je karakterizacije likova iritantna. Osobito stoga što se ne radi o dokumentiranju nego o umjetničkoj (re)konstrukciji. Upravo će taj temeljni nesporazum nositi Edelov Baader-Meinhof Komplex!
In medias res dešava se u drugoj većoj sekvenci filma, kada se rekonstruira posjet iranskog šaha Reze Pahlavija Njemačkoj. U dinamički režiranoj sceneriji, prvi se put pojavljuju dvije suprotstavljene strane. S jedne politički osviješteni studenti, a s druge represivni organ države – policija. U tom se sukobu otvara jaz što ga možda i ponajbolje opisuje shvaćanje politike u obrascu jednoga Carla Schmitta. Naime, on osnovu političkog odnosa vidi u nepomirljivoj suprotstavljenosti između prijatelja i neprijatelja, između sugrađanina i stranca. Upravo će u ovom odnosu izopćenosti i nastati temelj suverene/suvremene neo-liberalne države.
I upravo se u toj uvodnoj sekvenci političkog terora iscrtavaju obrisi bîti same stvari. Gotovo pa podsvjesno! Jer, sam Edel kasnije će napustiti ovako eksplicitno iscrtavanje ogoljenog političkog nasilja represivnog aparata države, a usredotočit će se na gotovo iracionalne momente nasilja kod terorista. Njegov će motiv biti, zapravo, vrlo proziran. Prikaz nasilja bit će tek trenutkom iz naše kulturne povijesti koji s politikom, ustvari, i nema previše veze.
Jedan član naslovnog dvojca, Andreas Baader (Moritz Bleibtreu), naime, prikazan je kao neurastenik bez imalo klasne osviještenosti, više nalik agresivnom neurotiku negoli političkom teroristu. Njegov je motiv adrenalin. A gdje je izvor toga? Pucati = jebati! Ako je faktografski možda negdje i dokumentiran, ovaj Baaderov iskaz iz filma toliko je banalan i na prvu loptu, da u filmskoj konstrukciji djeluje jeftino i posve neuvjerljivo. Nadalje, niti se u jednom trenutku filmske pripovijesti ne može susresti neki emfatički moment.
Kao vrlo dobra usporedba među karakterima mogu poslužiti naslovni junaci jednog filma iz devedesetih. Naime, u eri tarantinomanije pojavio se i film Olivera Stonea Rođeni Ubojice (Natural Born Killers, 1994), postmoderni pastiš koji je iznutra denuncirao fenomen tarantinomanije. Što znači: medijsku i inu glorifikaciju nasilja. I to nasilja kao zabave. Nasilja, radi nasilja samoga! Stoneovi Mickey i Mallory Knox (Woody Harelson i Juliette Lewis) u dobroj su mjeri gotovo modelski za likove Andresa Baadera i Gudrun Ensslin (Johanna Wokalek). Edel je svoje protagoniste postavio kao prirodne i rođene ubojice!
Ako je Baader neurotik, starmalo dijete, Ensslin je shizofreničarka na samo njoj jasnoj, nazovi političkoj liniji. Slijedeći nit što kulturu vidi kao perverziju sistema koji sve guta i vampirski siše krv iz svake iole intendirane subverzije, Edel želi neutralizirati sve što bi imalo ikakve primisli na fenomen uobičajeno zvan – politika. Primjerice, posebice je u toj konstelaciji iritantan njegov prikaz akcije što su je neki članovi RAF-a izveli u njemačkoj ambasadi u Stockholmu 1975. Naime, cilj je RAF-ovaca bio ultimatum za oslobođenje Baadera i Ulrike Meinhof iz zloglasnog zatvora Stammheim, u kojem se odvijao višemjesečni sudski proces bez presedana. Jedan je od otmičara bio Karl-Heinz Dellwoo. On u svojim sjećanjima, zabilježenima u knjizi Projektil smo mi, kao i u dokumentarnom filmu o njemu Stockholm '75 (oboje 2007) – kazuje da, iako nema više iluzija o svrsi tih akcija, ne želi ih niti otpisati kao bespotrebne. Ne zaboravimo, to govori čovjek koji je u zatvoru proveo dvadeset godina života!
Članica naslovnog dvojca Baader-Meinhof Komplexa, Ulrike Meinhof, trebala je biti intelektualni kontrapunkt agresivno-nabrijanom Baaderu. No Edelova je Meinhof (tumači je Martina Gedeck, mnogo bolja u sjajnom Von Donnersmarckovu filmu Život drugih, 2006) sasvim bezlična novinarka s neostvarenim teorijsko-spisateljskim ambicijama. Namjeravana težnja da se prikaže njezina unutarnja moralna borba između prihvaćanja i odbacivanja nasilja kao revolucionarne metode, prema Edelu, trebala bi zapravo biti uzrokovana muževom seksualnom nevjerom. Nadalje, prikaz je vojne obuke Baader-Meinhof kompleksaša u Jordanu vrhunac stereotipa koji se provlače cijelim filmom. Edelov film u sebi nosi i implicitnu, no jasno čitljivu poruku na samome kraju.
Naime, kada su već Baader, Meinhof, Raspe i Ensslin mrtvi u Stammheimu, treća se genaracija RAF-a oprašta od ideološkog nasljeđa prethodnika. U toj ih sekvenci Mohnhaupt još jednom pokapa govoreći mladcima: »Prestanite ih gledati onakvima kakvi nisu bili!«. U pozadini se čuje islamska molitva s minareta. Budućnost je RAF utjelovljena još jedino u bezličnom, fundamentalnom arapskom terorizmu! Edel kao prosječni holivudski profesionalac vidi priču o Baader-Meinhof Komplexu tek kao – mit!
Profetska je snaga Benjaminova mesijanizma i čistoga, božanskoga nasilja bespovratno za nama. Učinkovito je, pak, nasilje rezervirano tek za pronositelje slobode i demokracije, širom svijeta. To su naravno, Sjedinjene Države i Izrael.
Pitanje iz naslova i u nas prevedene knjige Rastka Močnika aktualnije je negoli ikad. A ono glasi – ne, ima li ga ili nema? – nego jedino: Koliko fašizma?
© Marijan Krivak, KULISA.eu, 11. veljače 2009.