Bez kompasa
RocknRolla, red. Guy Ritchie
-
Kada gledate filmove Lopovi ubojice i dvije nabijene puške (1998) te Zdrpi i zbriši (2000) Guyja Ritchieja pitate se je li njegov grub, ekspresivan, stiliziran rukopis rezultat nastojanja da se podcrta moralno vakumiran svijet kriminalnoga podzemlja ili redatelj jednostavno želi biti dopadljiv publici vizualnim rješenjima, simpatičnim antijunacima i vrckavim dijalozima. Čini se da su njegova prva dva filma bila spretan spoj jednoga i drugoga. Međutim, s RocknRolla postoji problem, toliko karakterističan za sve filmaše kojima se zareda niz slabih i nezapaženih filmova. Najjednostavnija opcija u tom je trenutku povratak na formulu kojom su na početku karijere svratili pozornost na sebe.
Tako se nakon nuspjeloga druženja s Madonnom (Swept Away, 2002) i Lucom Bessonom (Revolver, 2005) i Ritchie odlučio vratiti u okrilje dvaju filmova koji su mu donijeli reputaciju mlade nade britanskoga filma te rekreirati njihov stil, naravno s nekim novim dekorativnim elementima jer je od spomenutih filmova prošlo desetak godina pa su se i očekivanja publike znatno promijenila, što je svakako trebalo uzeti u obzir. Stoga u RocknRolli ide dalje u portretiranju mačističkoga okruženja jer su nasilje i muškost u svim oblicima dvije okosnice oko kojih se sve vrti u njegovim kaotičnim narativnim univerzumima, samo što nas je ovoga puta pokušao uvjeriti kako je svaki rigidni mačizam zapravo protkan nitima muške homosocijalne žudnje, premda je to više dosjetka, svojevrsni dekorativni element filma i način da se zabavi publika, nego ozbiljno nastojanje da se pozabavi kulturnim konstruktima i stereotipima. Drugim riječima, muškost se u RocknRolla poima kao svojevrstan način života, spoj moralnoga kodeksa, načina ponašanja, lojalnosti određenoj skupini bez obzira koga preferirate u krevetu.
Nažalost, film u cjelini i nije osobito inventivan jer gangsterski svijet kojim vlada moralno zrakoprazan prostor, neobični likovi iz polusvijeta, puno duhovitih dijaloga, mozaična narativna struktura, stilizirano nasilje – sve je to u devedesetima dobro prodao Quentin Tarantino u Psima iz rezervoara i Paklenom šundu, stvorivši filmove koji izgledaju kao da ih je kreirao Robert Altman na halucinogenima, što je potaknulo trend sličnih filmova. Na njih su se nadovezala i dva Ritchiejeva filma, premda je mitski Los Angeles zamijenjen londonskim East Endom u prvom slučaju te draguljarskom četvrti u drugom slučaju, a ovoga se puta sve vrti oko ilegalno sagrađenih nekretnina i pranja novca.
Ritchie je, usto, rukopis desetak godina ranije začinio dostatnom dozom frenetizma i vizualne ekspresivnosti, što je svakako bilo u dosluhu s emtivijevskom videospotovskom poetikom koju su mnogi filmaši njegovali tijekom devedesetih godina prošlog stoljeća jer su znali na čemu je odrasla njihova publika koja više nije željela puno mozgati oko onoga što gleda na velikom platnu. Razlika između takvih filmaša i Ritchieja bila je u tome što ju je on znao iskorisiti na pravi način, tako da ne postane svrhom sama sebi te da mu vizualna komponenta i frenetizam ne progutaju film. Drugim riječima, stilska komponenta Lopova ubojica i dviju nabijenih pušaka te Zdrpi i zbriši (u kojem se već počeo ponavljati!) ipak je funkcionalno iskorištena s ciljem seciranja okruženja i atmosfere u kojima su se filmovi odvijali.
S druge strane, u RocknRolla redatelj više nije toliko u okrilju emtivijevske estetike glazbenih videospotova. Njegova stilizirana režija više duguje poetici i estetici reklamnih spotova za skupe automobile i ine luksuzne brandove, što je pomodno i šminkerski, ali ne i dojmljivo, premda nas montažerske akrobacije, zbog kojih se čini da su montažeri imali više posla od njega, te izmjena brzih kadrova, ovoga puta ostavljaju ravnodušnima, a dijaloške partije među likovima, koje su trebale zvučati duhovito i kulerski, djeluju sasvim prazno.
RocknRolla duguje Tarantinu mnogo više od prethodnih Ritchiejevih filmova. Obratite pozornost na plesnu scenu Gerarda Butlera i Thendie Newton koja neodoljivo priziva u sjećanje nezaboravni ples Johna Travolte i Ume Thurman u Paklenom šundu, premda ne s istim učinkom, jer se čini da autor napadno želi biti cool. Pritom je Tom Wilkinson samo londonska inačica Vinga Rhamesa, Gerard Butler bi trebao biti inkarnacija Johna Travolte, a Thandie Newton, kojoj možda pripadaju najzanimljiviji dijelovi filma, pokušava u sjećanje prizvati Umu Thurman.
Problem filma je nefokusiranost. Mozaična, fragmentarna narativna struktura u konačnici djeluje odveć kaotično pa gledatelj ima dojam da redatelj nije bio sposoban sve narativne konce i likove držati u rukama, s time da su brojni narativni rukavci umetnuti u priču kako bi film publici bio što dopadljiviji. Stoga u filmu ima doslovno svega: uličnih bandita, otmjenih gangstera, ruske mafije, političara, rock zvijezda; cijela skala antijunaka povezanih različitim odnosima moći, novca, koristi i nezaobilaznog i već spomenutog mačizma. To je u redu dok redatelj ne pokušava biti dodatno duhovit umetanjima analepse iz života svojih antijunaka kako bi razjasnio njihovu motivaciju ili psihologiju, koje zapravo niti ne treba tražiti u filmu jer to nije niti bila namjera. Međutim, one djeluju trivijalno i nemaštovito te ne čine film duhovitijim, premda im je to bila intencija.
RocknRolla tek je sporadično zabavan film, besciljno vrludanje redatelja koji je izgubio kompas.
© Dejan Durić, KULISA.eu, 2. veljače 2009.
Piše:
Dejan
Durić