Na tankoj granici života i smrti
Elitna postrojba (Tropa de Elite), red. José Padilha
-
Ulice pune krvi. Na njima leže mrtvi sa strojnicama, puškama i uzijima. Čuje se zavijanje sirena hitne pomoći. Krici, panika i plač stravično odjekuju. Irak, Bejrut, Palestina, možda Afganistan ili Belfast? Ništa od svega toga. Na ulice Rija kao filmski set izašla je BOPE, elitna postrojba brazilske specijalne policije. Sve pršti od pirotehnike i spektakla prizora, kao usred vatrometa. No, radi se o vrlo opipljivoj činjenici. Smrti. Tanka granica između života i smrti prelazi se u trenutku, u kratkom bljesku pucnja koji osvjetljava favelu poput prskalice ili trenutačnog lampiona.
Dugometražni igrani prvijenac José Padilhe Elitna postrojba (Tropa de elite, 2007.) pokorio je konkurenciju na prošlogodišnjem berlinskom festivalu. Osvojio je i gledatelje dinamikom u kojoj adrenalinska akcija ne prestaje tijekom gotovo dva sata trajanja. Scene akcijskih prizora snimljene su mahom iz ruke i dodatno ritmički dinamiziraju film. No, simptomatički, uz film se odmah prilijepio i pridjev što se na ovim prostorima i prečesto rabi – kontroverzni. Zašto?
Vjerojatno zato što su predstavnici zakona u njemu prikazani onakvima kakvi jesu. Pokvareni, podli, korumpirani; da parafraziram, ružni, prljavi, zli. Da ih ponovo okarakeriziram – stvarni, istiniti, uvjerljivi. Baš kakva je policija od pamtivijeka. Okoštali organ državnih institucija. I dalje, goli organ represije. Organ smrti. Konačno, kontroverzno se – i ne samo u nas – vezuje uz ono što je istinito.
Kategorija se istine, naime, u današnjem svijetu vezuje uz nešto kontradiktorno. Kontroverzni su tako svi javni nastupi Leta 3 ili Vedrane Rudan. Svojevremeno je kontroverzan bio i nesuđeni sabornik Vladimir Bebić. Zašto? Jednostavno zato što je ljudima u lica govorio istinu. U društvu spektakla, u kojem ništa ne smije uznemiriti konsenzus laži, istina je bila, jest i bit će... kontroverzna!
Megalopolis i prijestolnica zemlje sambe, kave i nogometa ima oko sedamsto favela. Te su sirotinjske četvrti preuzeli dileri koji oružjem brane svoj teritorij. Profit na siromaštvo, danak na bijedu i neimaštinu, moć nad poniženima, uvrijeđenima, obespravljenima i nemoćnima. Policija je u dealu s dilerima. Za primjerenu naknadu zatvara oči. Zapravo, pošten čovjek jednako se boji kako kriminalaca tako i policajca! No, kako već rekoh, tu su BOPE! Stotinjak pripadnika te specijalne postrojbe koja na odorama i rukama nosi prekriženu lubanju na smrt uzvraća smrću. Ipak, BOPE su jedina nada, ako baš hoćete, jedini život u svijetu u kojem i nema nekog života.
Padilha filmsku pripovijest gradi dinamički, ali i uravnoteženo. Glas u offu razvija priču capitãa Nascimenta (Wagner Moura). Capitão je na rubu. Pod stresom, blizu sloma i jedino što želi jest povući se sa smrtonosnih ulica da bi se posvetio životu. Naime, supruga će mu uskoro podariti sina. Novi život. I doslovno, za satrvenog kapetana BOPE. U filmu se radi i o prijateljstvu, razočaranju u ljubavi, krahu ideala. To ga čini slojevitim i u naoko sasvim jednostavnoj formi.
Dva prijatelja iz djetinjstva, tamnoputi Matias i impulzivni Neto dvije su opcije između kojih Nascimento treba birati. Treba odabrai između srca i pameti, između razuma i (lude) hrabrosti i, konačno, između smrti i života. Jer, ostaje mu samo onaj koji je preživio – razočarani, nesuđeni pravnik, tamnoputi André. Iako mu boja kože u Brazilu postavlja mnoge zapreke u odabiru životnog poziva, André Matias želi ići napornijim putem. Umjesto na ulicu kao policajac, želi studirajući pravo potvrditi da je svijet oko njega utemljen na pravdi i zakonu. No, naivno se prešao. Uostalom, kao i u iluziji da može ostvariti vezu s djevojkom iz višeg sloja koja se bavi humanitarnim poslom u nevladinoj udruzi. Povrđuje se tek filozofijska potka cijele priče. Riskirajući pojednostavljivanje osebujne filozofije politike, radi se o policiranju naspram politizaciji.
Foucault je ustvrdio da policijski poredak preseže svoje specijalizirane institucije i tehnike, zbog toga što je u njemu na djelu moć. Policija jednostavno konfrontira logiku jednakosti logici policijskog poretka. Kako to funkcionira u filmu? I dok je njegov prijatelj iz djetinjstva Neto nagonski usmjeren porivom k moći u hijerarhijskim strukturiranom mikrosvijetu policijske zajednice, i dok želi napraviti prijelom stupanjem u, po njemu, pravedničku vojsku BOPE – nadobudni Matias ići će ponajprije stepenicama sistema.
Studij prava nastojat će pomiriti s policijskom praksom održavanja poretka. No, pravo i poredak nemaju korijen u pravednosti. Autori filma eksplicitno će izreći da je poštenu čovjeku u ovome svijetu – svijetu favela, dilera i korumpirane policije – suđeno da nastrada. Isti ne može opstati u balansu igre i spektakla moći. Ginu mladi, kao i najniži pripadnici hranidbenog lanca laži i korupcije.
Spomenuta dinamika i ritmičnost izvedena je snimanjem iz ruke, što je blisko dokumentarističkoj vokaciji autora. Režija Joséa Padilhe je ekonomična, dijalozi ogoljeni ali funkcionalni, a cijeli postav krajnje ekonomičan. Stoga i uvjerljiv. Ni pomalo šablonizirana duga sekvenca obuke budućih pripadnika BOPE ne remeti filmsku uvjerljivost. Karikiranost vojničkoga drilla toliko je groteskna da je u tome – istinita!
Već rekoh da je moment eventualne kritike sustava, državnog i policijskog aparata u defanzivi prema žanrovskoj strukturiranosti filma. Stvarni povijesni događaj, Papin dolazak u Brazil 1997. godine, tek je zgodan šlagvort za asocijacije vezane uz sljubljenost korumpiranog režima i Crkve. „I policija i crkva, naime, tek su korporacije. S razlikom da je Crkva uspjelija – korporacija bez premca u globalnom, visokorazvijenom multinacionalnom kapitalizmu!“
Još jedan kontrovezni film u kinu Europa? Tek komercijalna vabilica! U slučaju Elitne postrojbe radi se o punokrvnom žanrovskom ostvarenju. Ovaj je neeuropski film najava dobre sezone u jedinom pravom zagrebačkom kinu, Europi!
© Marijan Krivak, KULISA.eu, 31. siječnja 2009.