Prodor u urbano tkivo

Gomora (Gomorra), red. Matteo Garrone

  • Gomora (Gomorra), red. Matteo GarroneGledajući talijanski film Gomorra redatelja Mattea Garronea, morate se zapitati tko su likovi njegova mozaičnoga uratka – jesu li to svi oni nosioci individualnih sudbina, ali i sami zapravo nedovoljno individualizirani u filmu, mafija Comorra koja je uspostavila sustav moći i njezine raspodjele nad gradom ili sam urbani prostor. Jer redatelj je, čini se, fasciniran prostorom u koji je lociran film, a redateljski mu je rukopis nalik ozračju samog ambijenta: opor, hladan, distanciran, gotovo dokumentaristički. Drugo pitanje koje trebamo postaviti jest: je li posrijedi iščitavanje urbanoga prostora na primjeru konkretnoga grada, odnosno njegovoga predgrađa (Napulja) te portretiranje zabrinjavajuće jakoga utjecaja organiziranoga kriminala na život u njemu ili film zapravo konstruira taj prostor kako bi otišao korak dalje od samoga oslikavanja alarmantne situacije te između redaka u konačnici svoju kritičku oštricu usmjerio i prema političkoj situaciji u Berlusconijevoj Italiji?

    Upravo zbog već spomenutoga dokumentarističkoga pristupa građi redatelj nastoji ostvariti iluziju da iščitava grad, međutim, njegovo tretiranje istog u konačnici završava kao konstruiranje, jer se grad usložnjava te prezentira na više razina koje čine složen konglomerat konkretnog, kulturnog i duševnog. Grupne sudbine stoga su mnogo važnije od individualnih, a one su neraskidivo vezane uz prostor tako da utječu na njega jednakom mjerom kao što i on oslikava njihovo stanje.
    Gomora (Gomorra), red. Matteo Garrone
    Urbani se prostor stoga može sagledati na trima razinama: kao konkretan objekt fiksiran u prostor, kao kulturni konstrukt te kao duševni prostor, a svaka razina utječe na onu sljedeću nadopunjujući je i dodatno nijansirajući, čineći je složenijom i mnogoznačnijom.

    Gomora (Gomorra), red. Matteo GarroneNa prvoj razini posrijedi je splet zapuštenih ulica i oronulih betonskih blokova koji se nimalo ne razlikuju od sličnih socrealističkih zdanja u hrvatskim gradovima. Čini se da je beton progutao svaki oblik želje za životom, a njegovo isprano sivilo izravno korespondira s egzistencijalnim situacijama stanovnika. Kamera Marca Onorata dokumentaristički izravno penetrira u to urbano tkivo te ga secira sloj po sloj. Bezlične, katkad napuštene te urušene zgrade, tijesni i trošni stanovi, uske ulice, sveopća zapuštenost izravno ocrtavaju životnu melankoliju i beznađe, a iz filma se može iščitati da za takvo stanje nije samo kriv organizirani kriminal, nego i nadležne institucije države, u čemu je sadržana ranije spomenuta kritička oštrica uperena protiv institucija države koje ništa ne poduzimaju kako bi se situacija promijenila jer kraci organiziranoga kriminala sežu i do tih struktura. Policija se tako gotovo niti ne pojavljuje u filmu (zanemarivo jedanput), što, uz ostalo, sugerira politička anesteziranost današnje Italije.

    Gomora (Gomorra), red. Matteo GarroneNa drugoj razini pratimo urbani prostor kao kulturni konstrukt. Naslov filma prema nazivu biblijskoga grada tako izravno korespondira s negativnom i zlom sudbinom grada koji je ogrezao u kriminalu najrazličitijih vrsta i u kojem vlada gotovo potpuno bezakonje. U isto vrijeme naslov filma, kao svojevrsna igra riječi, aludira i na mafijaški klan Comorra, čiji se utjecaj kroz pet narativnih rukavaca i sudbina njezinih nižih podanika, nastoji sagledati u kontekstu samoga prostora. Pet narativnih linija vezano je uz adolescente Marca i Cira koji naivno žele sami ući u svijet organiziranoga kriminala te se tako zamjeraju Comorri, zatim trineastogodišnjega Tota koji odrasta u okruženju Comorre, krojača Salvatorea koji drži poduke kineskim emigranatima u ilegalnoj tvornici tekstila te se tako zamjera šefu koji je pod kontrolom mafijaške organizacije, ostarjeloga Don Cira koji raznosi novac obiteljima članova Comorre koju su završili u zatvoru te Franca i Roberta koji zarađuju za Comorru velike svote novca ilegalnim odlagalištima toksičnog otpada. Ambijent sam po sebi postaje lokus nasilja i primitivizma, složena struktura u kojoj se ukrštavaju moć i otuđenje koje se pomoću iste nastoji prevladati. Likovi su prepušteni sami sebi i jedino s čime se mogu poistovjetiti u bezličnom okruženju jest nasilje i kriminal, jer grupu je ljudi moguće povezati zajedničkim interesima ako postoje drugi na koje je moguće usmjeriti agresiju, što je uostalom i stotinjak godina ranije dobro uočio sam Freud analizirajući psihologiju masa.
    Gomora (Gomorra), red. Matteo Garrone
    Na trećoj razini urbani je prostor slika stanja svijesti, grad koji lomi individualne duše te afirmira naglašeni kolektivizam, pripadanje grupi i potvrđuje grupni identitet. Stoga u konačnici pojedinačne sudbine i nisu odveć važne. One su tu samo kako bi se naglasila grupa koja se poistovjećuje s gradskim prostorom koji je prije toga izjednačen s leglom zla. Kaotični urbani protor u Gomorri pulsira i kao psiha mase, što se uostalom dodatno želi naglasiti kaotičnom narativnom strukturom filma, pa se u konačnici isti sagledava kao nesvjesno cijele Italije, čime se redateljeva kritička oštrica dodatno usložnjava.

    Gomora (Gomorra), red. Matteo GarroneI dok Francis Ford Copolla u svojoj trilogiji (Kum) radnju mahom smješta u raskošne mafijaške salone, a likove finih manira u fancy odijela, dopuštajući im da uz svoju pripadnost obitelji, dakle skupini, ipak zadrže snažna individualna svojstva, Garrone kreće sa suprotnih pozicija, odnosno od samoga dna te secira ulicu i njezine zakone, koji su različiti od onih koji bi trebali jamčiti sigurnost i red. Upravo stoga naglasak i jest na masi jer njoj nauštrb trebaju biti zatomljena sva pojedinačna svojstva (Toto pripadnost grupi mora dokazati tako što će izdati osobu do koje mu je stalo, Marco i Ciro bivaju uklonjeni jer su prkosili organizaciji, a Salvatore je okrutno upozoren za koketiranje s konkurencijom). Likovi tako postaju objekti u redateljevoj dokumentarističkoj igri te ih koristi ne bi li bolje naglasio psihologiju mase.

    Gomora (Gomorra), red. Matteo GarroneIako je Gomorra izvrsno odglumljena te impresivne fotografije, ipak se čini da je film ponešto narativno nedosljedan i zbrkan. Mnogi su kritičari takav redateljev pristup opravdali činjenicom da narativna struktura filma korespondira s kaotičnom situacijom na ulicama napuljskog predgrađa, što je u konačnici točno. Međutim, čini se da je Garroneu bilo ipak potrebno više od dva sata kako bi dobro zaokružio svoje priče.

    © Dejan Durić, KULISA.eu, 19. siječnja 2009.

Piše:

Dejan
Durić

kritike i eseji