Pedeset i peti broj Hrvatskog filmskog ljetopisa u 2008. okupio je radove pod krovnim naslovom Animacijske studije. U tom broju oprostili smo se od najznačajnijeg hrvatskog snimatelja Tomislava Pintera. O nezaboravnim kadrovima i prijateljstvu s velikanom hrvatske kinematografije pisao je Krešimir Mikić.
Filmski teoretičar Hrvoje Turković, pisao je o pokretanju animiranih sličica i je li oživljena priča u obliku animiranog filma zaista film. Vrlo detaljnom analizom i brojnim primjerima riješio je pitanje svrstavanja animacije u područje filma. Bitna razlika između živog i animiranog filma jest da je živom snimanju pokret zadan, a za animaciju se on tek stvara. Turković je u završnoj tvrdnji zaključio da likovnost u animaciji nije upitna, već je bitna kinetička umjetnost zbog koje živi i animirani film čine dvije različite discipline filmskog područja.
O tome kako se u Engleskoj stvara animacijski program koji ne bi trebao biti dio komercijalnog aparata, pisala je Clare Kitson. Problemi s kojima se suočavala i način na koji je pokušavala stvoriti zanimljiv i raznolik program kao urednica na Channelu 4 možemo pročitati u prilagođenom poglavlju njene knjige u ovom broju Hrvatskog filmskog ljetopisa. U animiranom programu Claire Kitson prepoznajemo čitavu paletu filmova: od popularnih do eksperimentalnih, pa i studentskih uradaka. Tako na Channelu 4 možete pogledati gay film ili film o hendikepiranima. Takav izbor neizbježno je stvorio sukobe unutar kulturnih krugova, pa samim time i povukao pitanje financiranja i komercijalne sklonosti oglašivača. O tome kako je Channel 4 osigurao kreativni uzlet animiranog filma, možemo čitati u njenoj knjizi British animation: The Channel 4 Factor.
Animirani filmovi koji su bliskiji hrvatskom gledatelju zasigurno su oni studija Warner Brothers. O njihovim junacima i povijesnom kontekstu u odnosu na konkurenciju (Walt Disney i ostali) pisao je Silvestar Mileta. Serije crtanih filmova Looney Tunes i Merrie Melodies, Mileta smješta u holivudski sustav koji je neminovno stvorio satiru kao neiscrpni žanr i nametnuo vrijednosti poput novca, slave i moći. Crtići jurnjave, bezopasnog nasilja i ostali skečevi su poveznica te dvije velike animacijske kuće, iako s bitnom razlikom – Warner je ostao vjeran parodiji filmskih klasika i karikaturama poznatih zvijezda kako bi stvorio kreativnu alternativu disneyevoj animaciji.
Velika ljubav prema kazalištu i umjetničko stvaranje na području filma ujedinjena je u Raineru Werneru Fassbinderu. Vrlo zanimljivu studiju o poslijeratnoj Njemačkoj i Fassbinderovim ženskim filmovima, donosi Rikard Puh. Novi fenomen koji se pojavljuje sredinom 20. stoljeća temeljen je na miješanju žanrova i stvaranju nove forme., tzv. blured genres u čemu je stručnjak Werner Hercog. Teško izvedivom klasifikacijom njegovih filmova poigrao se Goran Dević. O ulozi glazbe u Kubrickovim filmovima, čitamo u odličnoj studiji Irene Paulus, a o filmovima nesklada, u osvrtu Zorana Jovančevića. Marijan Krivak predstavio je novi crni val redatelja iz Mađarske koji su gledatelja odlučili šokirati začudnim i bizarnim.
Uz animacijski program, u ovom smo broju čitali najave novih filmova i knjiga od kojih moram izdvojiti vrlo sistematični pregled radova Hrvoja Turkovića u zbirci tekstova: Narav televizije: ogledi, o kojem piše Josip Grozdanić. Mnogi su festivali i revije iza nas, od Animafesta, Motovuna do Pulskog filmskog festivala. Dok smo proteklih godina mogli čitati kritike brojnih filmova iz međunarodnog pulskog programa, ove je godine Ljetopis u tome posve zakazao. Zar barem čitatelje Ljetopisa, ako drugi mediji za to nemaju dovoljno interesa ili prostora, ne bi zanimali novi filmovi redatelja takvog kalibra kao što su Eric Rohmer, Claude Chabrol, Woody Allen, Mike Leigh, Sidney Lumet, Kenneth Branagh, Richard Attenborough, Lasse Hallstrom, Giuseppe Tornatore, Jan Sverak ili braća Dardenne, da spomenemo samo one zastupljene u Filmskom leksikonu?
© Sanja Mocnaj, KULISA.eu, 10. siječnja 2009.
