Protuteža stvarnosti i mašti
Filmska glazba: Panov labirint (El Laberinto del fauno), red. Guillermo del Toro, sklad. Javier Navarrete
-
Panov labirint redatelja Guillerma del Tora kompleksna je priča o djevojčici koja živi u vrijeme u kojemu niti jedno dijete ne bi trebalo živjeti. Godina je 1944, a radnja se odvija u fašističkoj Španjolskoj. Djevojčica je dovedena zajedno s trudnom majkom u šumu gdje ih čeka majčin novi suprug, okrutni kapetan španjolske vojske Vidal. Tijekom noći, djevojčicu, koja se (nimalo slučajno) zove Ofelija, vila odvodi starom faunu. Faun tvrdi da je Ofelija princeza, ali to mora dokazati. Mora riješiti tri zadatka, a za nagradu će biti predstavljena svom pravome ocu, kralju.
Igrajući se mogućnostima klizanja iz stvarnosti u fantaziju i u metaforu koja je jedina mogućnost filma da se vrati natrag u stvarnost, skladatelj Javier Navarrete produljio je ruku Guillerma de Tora te je istu igru prenio na područje prizorno-neprizorne glazbe. Glavna tema je uspavanka (u jednoj je sceni bez riječi mumlja služavka Mercedes) i prenosi se iz služavkinih usta u nevidljivi orkestar koji prati film, pa i u usta nevidljive pjevačice koja naizgled neprizorno započinje filmsku priču o princezi.
Lirska introvertiranost glazbe postaje svojevrsnom protutežom i jednoj i drugoj priči, i stvarnosti i fantaziji. Jer, u fantastičnim su filmovima uobičajene velebne, raskošne, glasne partiture, što ova nije. Partitura je slojevita i u njoj jedan instrument zvuči poput orkestra, a zbor se sluša poput blagog dodira fantazije u koju je moguće ući tek kada pogledamo u sebe. Osim tonalitetnih, prema kraju filma biti će sve više atonalitetnih zahvata koji su možda očekivani ali su i dio lirike, okretanja stranica Krvave knjige i neminovnosti sudbine. Ofelija će doista naći svoga pravoga oca i postati princezom u njegovom kraljevstvu, ali to će se desiti tek nakon strašnog, tragičnog i teško prihvatljivog stvarnog događaja...
© Irena Paulus, KULISA.eu, 7. siječnja 2009.
Piše:

Paulus