U sklopu retrospektive filmova iz posljednjeg izdanja festivala u Cannesu prikazan je turski film Tri majmuna od kojeg su domaći filmofili bez sumnje mnogo očekivali i koji je, osim nagrade za najbolju režiju, dobio i iznimno pozitivne kritike nakon Cannesa. Iako se radi o vrlo dojmljivom ostvarenju, istina je ipak drukčija: Ceylanov je film donekle razočarao uzevši u obzir spomenute hvalospjeve. Priča koju redatelj donosi veoma je jednostavna i lišena etnografske specifičnosti, čvrsto usidrena u turskoj svakodnevici, a opet u dovoljnoj mjeri univerzalna da se učini bliskom svim gledateljima: riječ je o bračnom paru koji živi siromašnim životom u predgrađu i jedva spaja kraj s krajem, brinući se među ostalim i za sina Ismaila koji je u adolescentskoj krizi. Eyüp (Yavuz Bingol) radi kao vozač utjecajnog političara, a supruga Hacer (Hatice Aslan) zaposlena je u restoranu. Nakon što Eyüpov šef u automobilskoj nesreći nehotice počini ubojstvo, traži od njega da preuzme krivnju. U zamjenu za devet mjeseci zatvora, Eyüp će dobiti novčanu odštetu, a političar izbjeći skandal koji bi mu mogao ugroziti pobjedu na izborima. Međutim, dok je njezin muž u zatvoru, Hacer započne ljubavnu aferu s njegovim šefom, pa stvari nakon povratka postaju prilično neugodne. Svi se u obitelji pretvaraju da ništa ne znaju, odnosno ne čuju, ne vide i ne govore, baš kao tri majmuna iz poznate pripovijesti...
Već i sam scenarij, neovisno o zemlji u kojoj bi se mogao snimiti takav film, vrlo jasno daje do znanja da je riječ o mučnoj i tegobnoj obiteljskoj drami, a Ceylan tome dodaje i osebujan pristup: uz usredotočavanje na krupne planove, dugačke kadrove i minimalistička izražajna sredstva, dojmu nelagode i egzistencijalne praznine i tuposti svakidašnjeg života najviše doprinosi isprana i siva fotografija koja filmu daje snažan pečat tjeskobe i sumornosti. Gledano u cjelini, bez ovakvog vizualnog dojma Tri majmuna bili bi nedvojbeno manje kvalitetan film, unatoč solidnim glumcima i Ceylanovoj režiji.
Snimatelj Gokhan Tiryaki besprijekorno je obavio posao i može se reći da takav vizualni dojam životnoga sivila već dugo nismo vidjeli na filmskom platnu, pri čemu su pogotovo upečatljivi totali ispranog neba, nemirnog i olovnog Crnog mora kao i predgrađa kojim prolaze vlakovi kao simbol nekog drugog života, postajući neka vrsta proto-modernističke globalne metafore, što se najbolje uočava u zadnjem kadru filma u kojem glavni junak stoji na terasi pred oluju. Međutim, fotografija je najbolji sastojak filma: Ceylan ponekad pretjeruje s dugim kadrovima, a priča je pomalo razvučena te ima problematičan kraj jer se redatelj u završnim sekvencama poigrava s mogućim završecima (samoubojstvo, ubojstvo ili pak nemogućnost istinskog završetka obiteljske drame, odnosno priče o ljubomori, izgubljenoj strasti i besperspektivnom životu). Fokus priče je u cijelosti na obiteljskoj patnji (u cijelom filmu praktički su samo četiri lika), ali je Ceylan pripovijeda bez empatije, bivajući neka vrsta nezainteresirana voajera koji ne moralizira niti osuđuje likove.
Takav vizualno-narativni asketizam neki su usporedili s Tarkovskim ili Zvjagincevim, ali mi se čini da je ta usporedba promašena i bez pravih temelja. Životna tjeskoba bez ikakvih naznaka potrage za srećom ili razrješenjem imala bi mnogo više sličnosti s nekim nezavisnim američkim filmašima ili starijom europskom art-produkcijom, no to u osnovi nije toliko važno. Ono što ovaj film čini upečatljivim upravo je atmosfera, a ne toliko pedantna režija: iako u Tri majmuna zapravo i nema suvišnih kadrova, pretjerana razvučenost i tromost priče, kao i sama završnica padaju u drugi plan pred estetskim dojmom filma kao cjeline. Poneke originalne i vrlo zanimljive prizore poput dva halucinantna kadra u kojima se pojavljuje Ismailov mlađi brat koji je preminuo u nepoznatim okolnostima, na izvjestan način dinamiziraju film i šteta je što Ceylan nije više pažnje posvetio upravo takvim detaljima. Jedna od pozitivnih strana filma je nedvojbeno i to što se ne radi o ostvarenju koje bi pobuđivalo interes zbog svoje etnografske drugosti, odnosno komercijalnog iskorištavanja životnog kolorita orijentalizma, kao što su to činili neki drugi turski redatelji (Prelazeći most tek je jedan, iako ne i najreprezentativniji primjer takve prakse). Tri majmuna zaobilaze tu zamku, a uz ostalo donose i društvenu kritiku nacije u kojoj bogataši i političari uz malo novca mogu zaobići zakon i pravdu. Da je u toj priči bilo malo više narativne suptilnosti i nekih nužnih korekcija u scenariju, Ceylanov bi film bio mnogo snažniji i bolji.
© Tonči Valentić, KULISA.eu, 10. siječnja 2009.
