Prilog utopijskoj subverziji

Sanja Muzaferija, Od kiča do campa. Strategije subverzije, Meandarmedia, Zagreb, 2008.

  • Sanja Muzaferija, Od kiča do campa. Strategije subverzije, Meandarmedia, Zagreb, 2008.Kada možemo za neki proizvod reći da je kič? Kada, pak, da je camp? Koja je razlika? Kada bezvrijedna pretencioznost kiča prerasta u žovijalnu frivolnost campa? Sva su ova pitanja bila predmetom zanimanja magistarskog rada Sanje Muzaferije. Rad je izvorno napisan 1996. na University of Sussex u Velikoj Britaniji, a dvanaest godina kasnije pojavljuje se u autoričinoj matičnoj sredini.

    I doista, dobro je da je tako. Unatoč vremenskom hijatusu, ova je »nepretenciozna studija« dobrodošla u nas. Zašto? Prije svega, zato jer je temeljna autoričina teza i provokativna i obećavajuća. Naime, camp je kod nje strategija subverzije. Konverzija, inverzija... diverzija, subverzija... sve su ovo momenti u kojima se konstruira specifičan queer-identitet. Nakon njega, susljedno, i ono što se može nazvati camp-fenomenalnošću.

    Pogotovu ove teze mogu imati značenje u sredini kakva je Hrvatska, koja je još uvijek opterećena predrasudama patrijarhalnog i konzervativnog morala, gdje se povorka gay- pride mora braniti policijskim kordonom, a i pred dvoranama gdje se prikazuju queer-programi, mora stajati takovrsno osiguranje. 

    Spominjanje queer i gay sadržaja ovdje nije slučajno. Naime, isti se u mnogočemu preklapaju s problematikom kojom se bavi autorica. Fenomen campa dobrim dijelom svoje izvorište ima u tzv. gay-subkulturi. Iako se ne može vezati samo uz osobe homoseksualne orijentacije, camp je označitelj koji se ne može tek tako odvojiti od označenog u upravo ovoj, rodno-rubnoj grupaciji. Stoga, historijski gledano, ovdje i treba započeti svaka analiza fenomena. Jednako tako, obuhvatniji pojam queera također je indikativan u ovoj analizi. U konačnici, pojam onoga Drugog, drukčijeg, različitog, referentan je upravo za otkrivanje subverzivnog potencijala što ga u sebi sadrži autoričino tematiziranje.
    Plan 9 From Outer Space, red. Edward D. Wood Jr., 1959.
    Na samome će početku, ona reći da je camp »jedan od najmaglovitijih kulturnih koncepata«. Iz ovoga će proisteći i analiza koja ne daje konačne zaključke. No, isto će tako proisteći i osebujna sinteza (svojevrsni kantovski sintetički sud à priori!) koja otvara perspektive. Uz pojam campa počesto se vezuje i pojam kulta. Ovaj je, pak, etimološki srodan s konceptom kulture. Što nam se sve to zajedno govori?

    Najprije, to da su kult i kultura u središtu svakog proučavanja fenomena campa. Iako će se reći da je camp uglavnom pitanje površina, njegova je fenomenologija u autoričinoj metodi dostatno duboka kako bi mu se pridala i stanovita subverzivnost. Ova je nužno sadržana u društvenoj marginalizaciji njegove kulture. Iako će se u intenciji autorica pozabaviti ponajprije pokušajem definiranja campa, njezin će teoretski napor dužnu pozornost posvetiti i fenomenu kiča.

    Plan 9 From Outer Space, red. Edward D. Wood Jr., 1959.Već spomenuta »bezvrijedna pretencioznost« signum je pojavnosti kiča. Iako se prečesto autoritativno i patronizirajuće odnosimo prema njemu, ovo je određenje najbliže istini o njegovoj bîti. Naravno, ako ga želimo filozofijski pozicionirati! No, sam fenomen kiča po sebi se opire takvoj metodologiji. Kič je u svojoj pojavnosti koliko vulgaran toliko i zabavan. Koliko pretenciozan, toliko i radostan. Koliko promašen, toliko i »uspio u svoj svojoj neuspjelosti«. Ipak, na nekoj će višoj razini samosvještavanja, postati nečim višim i značajnijim. Naime, postat će campom!

    »Camp se od kiča razlikuje po svojoj kreativnosti, povijesti i potencijalnoj političkoj dimenziji«. Služeći se kičem kao referentnom točkom, camp postaje »samoosviještena frivolnost«. No, ova će frivolnost imati i poneki sasvim subverzivni impuls. Već sama činjenica ukorijenjenosti campa u homoseksualni milje – indikativna je. Homoseksualne skupine u društvu gotovo uvijek su na njegovim marginama, na rubnim i isključujućim obodima. Upravo stoga mogu se povezati i sa svim drugim marginaliziranim grupacijama. S imigrantima, obojenima... ukratko sa svim socijalno, ali i rodno depriviranim skupinama. Sa svima koji su u tome društvu desubjektivirani s pozicija struktura moći.

    Stoga će vrlo važno u ovoj knjizi Sanje Muzaferije biti poglavlje naslovljeno Politička moć. Nakon što je prethodno obradila različite definicije i raznorodne interpretacije fenomena campa i kiča, autorica će se odvažiti i u sociopolitičku analizu/sintezu. No, prije ocjene ovoga njezina pothvata, ipak da se još jednom vratimo fenomenologiji kiča i campa. Već sami nazivi vrlo kratkih cjelina govore o tomu. Camp i ironija, Camp i esteticizam, Camp i teatralnost, Camp i humor... pa onda Kič i trash, Kič, korupcija i vulgarnost, Kič i masovno proizvedeno, Kič i pop-art, Kič i avangarda, Kič i horor, Kič i veličina (suvenir, spomenik) svjedoče autoričinu pregledu fenomenologije analiziranih pojmova. S mnoštvom primjera iz takozvane niske kulture – koja je u postmoderni dobila dignitet ravnopravan, počesto i nadmoćan onoj tradicionalne, tzv. visoke kulture! – knjiga je sama po sebi, usporedo sa znanstvenim diskursom, dobila i barhesovski »užitak u tekstu«. I doista, čita se s osobitim (ne nužno intelektualnim!) zadovoljstvom.
    Ed Wood, red. Tim Burton, 1994.
    Ovo je zadovoljstvo posebice usmjereno prema filmofilima. Naime, Sanja Muzaferija i sama se unekoliko može smatrati takovom. Naime, filmofil(k)om! Tako će reći: »Film je prikladan medij za analizu campa upravo zbog svojega blještavila.« A nitko neće poreći da su imena Eda Wooda i Tima Burtona blještava! Naravno, ako uzmemo u obzir baš kultno sljedbeništvo koje stoji iza njih. Iza, pak, imena filma Plan 9 from Outer Space Eda Wooda, stoji i vrišteće blještava odrednica: Najgori film svih vremena. Ništa manje kričeća neće biti niti najava Burtonova pseudo-biografskog filma o Edu Woodu: film o najgorem redatelju svih vremena.

    Lucidno uočavajući da se radi o reprezentativnim primjerima filmskog uratka na granicama kiča i campa, autorica je ovdje suvereno uočila teorijske implikacije opusa, kako Eda Wooda tako i Tima Burtona. Kao sveamerički redatelji potekli iz tzv. Pulp, petparačke i šund-literature, obojica su bila prikladna za kult-status. Koliko je u svome vremenu Woodov Plan 9 bio smatran kičem par excellence, protokom je vremena postao obrascem prave camp-kulture. A od kulture do kulta, rekli smo već, tek je malen jezički kalambur!

    Woodov je film u svakome smislu doslovce gay – radostan. Njegova djetinja naivnost i nemar prema detaljima filmske priče i glume, upravo je ono što obilježuje camp frivolnost. Premda je vjerojatno bliže istini to da je Wood doista bio netalentiran i zanatski savim slab redatelj, upravo ga ta činjenica približuje samoj srži fenomena campa.

    Kasnije recepcija o tome uopće nije dvojila. Jednako tako, i Burtonov hommage Woodu nije bez sličnih karakteristika. Uz pokušaj skidanja njegove estetike i preko monokromatske vizualnosti, Burton pokušava skinuti i njegovu radost cross-dressera. To će reći: transvestizma. Filmovi obojice autora svjedoče radosti stvaranja. Upravo u toj radosti i gay-raspoloženju, Muzaferija će naći i subverzivne impulse fenomena s imenom camp.

    Dakle, vratimo se još jednom na tematiziranje campa u odnosu prema političkoj moći. Camp se pojavljuje kao »savršen kanal za komuniciranje drugosti«. Prema tome, on može biti prepoznat i postati »političkom strategijom« i za pojedince koji eksplicitno ne pripadaju nekoj queer-subkulturi. Osim homoseksualaca i transvestita, i sve će deprivirane skupine ovdje pronaći svoje područje otpora. La lotta continua!
    Ed Wood, red. Tim Burton, 1994.
    Tako i gore spomenuti filmovi imaju određen subverzivni potencijal. U najširem poimanju, sve ono što se odazivlje na ime queer u sebi sadrži impuls političkog. Autorica sasvim smjelo, ali istinito detektira taj potencijal. (Možda bi joj se unekoliko moglo prigovoriti to što Fredrica Jamesona pomalo nepravedno optužuje da je prozvao najvulgarnije aspekte postmoderne kulture. On ih je prepoznao kao kulturnu dominantu, no nije ih vrijednosno omalovažio!)

    Sanja Muzaferija prepoznaje camp kao važan događaj (i ne samo) postmoderne kulture. No, on je važan i politički. Utvrđujući razlike, on »zapravo uspijeva komunicirati drugost«. Kao složeni ne-verbalni jezik – koji se možda ponajbolje može detektirati na područjima mode i filma – postaje sredstvom poigravanja s pravilima društvenog ponašanja. U tome je nesumnjivo subverzivan!

    Tvrdnja, pak, da je camp svojom ulogom protu-diskursa u društvu, sam po sebi »politička strategija« (potencijalno) snažnog otpora – zahtijevala bi produbljeniju praktično-filozofsku elaboraciju. Camp jest suprotiv no koliko je on doista protiv u konkretno političkom smislu? U svojoj prikrivenoj pretencioznosti camp se umnogome oslanja tek na kulturne dimenzije otpora. Teško bi se mogla uočiti njegova konkretna, opipljiva upotrebljivost na planu prelaska kulturnog u ono političko. Mnogi suvremeni autori – poput Jacquesa Rancièrea, Alaina Badioua, Paola Virnoa, Slavoja Žižeka, unekoliko i ne baš davno preminulog Jeana Baudrillarda – govorili su o potrebi »re-politizacije« postmoderne kultur-dominante.

    No, knjiga Sanje Muzaferije ipak je vrijedna. Posebice u kontekstu hrvatske zbiljnosti, bremenite tradicionalizmom i pseudo-katoličkim moralizmom. Iako autoričina tvrdnja da »kada kič postane Weltanaschaung, tada postaje Camp«, ima teorijsku težinu, već je teže to reći za onu sljedeću po kojoj je camp »spreman suptilno izmijeniti svijet«. Knjiga Od kiča do campa. Strategije subverzije, i pored malog obujma, kulturološki je velika za ovu sredinu. Pruža užitak u tekstu. No, pruža i puno više. Želi nas potaknuti da promislimo svijet oko sebe. Utopijski? Tim je veće intelektualno zadovoljstvo njezina čitatelja!

    © Marijan Krivak, KULISA.eu, 3. siječnja 2009.

Piše:

Marijan
Krivak