Pregled kulturoloških pristupa filmu

Saša Vojković, Filmski medij kao (trans)kulturalni spektakl: Hollywood, Europa, Azija, Hrvatski filmski savez, Zagreb, 2008.

• Osnovna ideja opsežne studije objavljene u knjizi nalazi se u tezi da film predstavlja kulturalni ekran, odnosno da je on dominantni medij konstrukcije subjektivnosti i identiteta. To je ujedno i ideja vodilja na kojoj se zasniva cjelokupna argumentacijska linija autorice Saše Vojković koja u četrnaest interpretacijskih cjelina analizira načine na koje se medij filma razumijeva kao sjecište raznorodnih transkulturalnih praksi, s posebnim naglaskom na pitanje u kojoj mjeri i na koji način razvoj medijskih tehnologija utječe na filmsko pripovijedanje i subjektivnost, odnosno kako tvori identitet. Pružajući uvid u ključne teorijske koncepte i tradicije kojima se bavi suvremena filmska i medijska teorija, autorica na izvjestan način pruža kompendij suvremenih filozofskih, socioloških i medijskih rasprava o filmu, pa osim izvornog autorskog doprinosa knjiga nudi uvid i u neke, domaćoj filmologiji manje poznate interpretacije, pogotovo kad je riječ o psihoanalitičkom i filozofskom pristupu.
  
  Inicijalna je okosnica takve analize kritička naratologija, odnosno spomenuti problem strukturiranja subjektivnosti. Saša Vojković se prije svega bavi problematikom filmskog pripovijedanja, ali ne samo u filmološkom ili književno-teorijskom smislu analize fokalizacije koja uvjetuje način na koji su događaji u nekom filmu ispričani i kako se preuzima subjektivna pozicija pripovjedača, nego ponajprije kulturalnom, rodnom, društvenom i medijskom konstrukcijom subjekta putem filmske priče. Naratologija je ovdje samo disciplinarni okvir koji omogućava problematiziranje ideoloških učinaka kinematografskog aparata kroz razne interdisciplinarne teorijske rasprave o filmu, poput psihoanalitičke konstrukcije subjektivnosti (ekran kao zrcalo) ili filma kao klasičnog instrumenta ideologije (primarna identifikacija s pozicijom kamere ili sekundarna identifikacija s likovima).
  
  Većina knjige stoga je posvećena detaljnim analizama filmova (poput Aliena, E.T.-a, Schindlerove liste ili suvremenih hongkonških filmova) pri kojima se klasična kritička naratologija aplicira na feminističku filmsku teoriju (konstrukcija ženske subjektivnosti na filmu) ili psihoanalitičku teoriju (veza između semiotike filmskog pripovijedanja i semiotike psihoanalize). Argumentacija je tradicionalna i zasniva se na dvadesetak godina starim i klasičnim teorijama o ženskom tijelu određenom u odnosu prema muškoj žudnji, pa je prema tome i ekonomija žudnje povezana s narativnom ekonomijom. Autorica stoga neproporcionalno velik dio poglavlja u knjizi posvećuje upravo feminističkim interpretacijama, baveći se pitanjima tijela i roda, performativnošću identiteta te razlikama diskurzivne i materijalne konstrukcije. To, dakako, neizbježno dovodi do pitanja potrage za naracijskim identitetom i oblicima strukturiranja filmske priče koji su, kako smatra autorica, uvijek već ideološki i rodno uvjetovani.
  
  Najzanimljivijim se poglavljima doimaju lakanovske interpretacije u kojima se analiza zaustavlja na opreci imaginarno-realno kao okosnici dinamike gledanja, pokazujući na primjerima u kojoj mjeri takva dekonstrukcija pripovjednog identiteta govori o nestabilnosti postmoderne subjektivnosti u današnjem društvu. Završna poglavlja posvećena su nekoj vrsti sinteze svih spomenutih pristupa i povratku na ono što se nalazi u naslovu knjige, a to je analiza transkulturnih permutacija u svijetu globaliziranog filma i beskrajnog prožimanja raznorodnih kulturalnih diskursa.
  
  Primjerice, tezu o hibridnosti postmodernog subjekta Saša Vojković dokazuje analizirajući neke novije hrvatske, ali i orijentalne filmove, ukazujući na vizualne i narativne strategije samoorijentalizacije i denaturalizacije na koje redatelji iz tog dijela svijeta svojevoljno pristaju. U tom smislu, teza o transkulturalnosti, transnacionalnoj vizualnosti i cirkularnosti utjecaja pokazuje se opravdanom i lako primjenjivom u praksi, što pokazuje i čitav niz ostvarenja koje autorica analizira kako bi potkrijepila svoje teze.
  
  Dakle, nije neočekivano što su posljednja poglavlja posvećena upravo odnosu filma i razvoju tehnologije medija, s obzirom da se s novim medijima javlja i nova vrsta identiteta koja je fluidna i ucijepljena u transkulturalnu mrežu narativnih, vizualnih i strukturnih međuodnosa. Takva analiza je korektna i opravdana, no knjiga ima i nedostataka. Ponajprije, to je raspršenost različitih pristupa koji su međusobno povezani, ali ponekad ne funkcioniraju kao smislena cjelina, pa poneka poglavlja izgledaju kao zasebne studije nedovoljno povezane s ostalim dijelovima teksta.
  
  Primjerice, pretjerani naglasak na feminističkoj teoriji (u neskladu s klasičnom naratološkom analizom) bio bi smislen kada se svi filmovi ne bi interpretirali prema toj matrici, što u drugi plan stavlja teorije koje pri strukturiranju subjekta fokalizacije i naracijskog autoriteta ne moraju nužno biti feminističke. Osim toga, nedostatak povezanosti ponegdje je vidljiv i na intepretativnom planu, primjerice u poglavlju u Deleuzeu i novim taksonomijama audiovizualnih situacija u kojem se govori o odnosu tijela, materije i percepcije, odnosno o novom shvaćanju slike i pokreta: iako informativno, studiozno i pregledno, ovo poglavlje nije matrica analize na isti način na koji su to feminističke teorije u prvom dijelu knjige.
  
  Posljednja zamjerka tiče se strukture teksta: ne zbog toga što bi manje informiranom čitatelju sadržaj knjige mogao biti ponešto hermetičan, nego zato što su rečenice dosta zgusnute i semantički nabijene pa ponekad zahtijevaju veću koncentraciju pri čitanju. No, i unatoč spomenutim zamjerkama, Filmski medij kao (trans)kulturalni spektakl informativan je i metodološki zanimljiv pregled kulturoloških pristupa filmskoj umjetnosti, kao i konstruktivna primjena znanstvenih teorija na ostvarenja novije filmske produkcije.
  
  © Tonči Valentić, KULISA.eu, 19. prosinca 2008.

Piše:

Tonči
Valentić