Znanstvena fantastika kao politička alegorija
The Eternaut (El Eternauta), sezona 1, red. Bruno Stagnaro, Argentina, Netflix, 2025.
-
U povijesti stripa na južnoameričkom području El Eternauta, koji potpisuju Hector German Oesterheld i Francisco Solano Lopez, a inicijalno je izlazio od 1957. do 1959. te potom od 1969., predstavlja bitno mjesto. Sudeći prema vremenu nastanka, posrijedi je bilo zlatno doba znanstvenofantastičnih priča o invazijama izvanzemaljaca. Primjerice, sjevernoamerički film te popularna kultura u spomenutom su desetljeću vrvjeli narativima o zlim i ratobornim, imperijalistički nastrojenim alienima koji narušavaju miran san vrlih američkih građana. Danas se smatra da su ta djela zrcalila onovremene strahove i anksioznosti od Sovjetskoga Saveza i komunističke infiltracije tijekom mekartijevskih pedesetih i lova na vještice. Alieni predstavljaju Drugo američke kulture – strani element koji će izvršiti invaziju te promijeniti njihov način života. U hladnoratovsko vrijeme industrija zabave uvelike je bila u dosluhu s političkim centrima moći te je producirala priče čiji je cilj bio podržati američku vanjsku i unutarnju politiku.
Situacija iz pedesetih godina, međutim, samo se nadovezivala na dugu tradiciju negativnoga sagledavanja izvanzemaljaca kako u književnosti, tako i u javnoj imaginaciji. Većinom su posrijedi priče koje ih prikazuju kao invazivne, nasilne, kolonizatorski i eksploatativno nastrojene pa je posrijedi svojevrsna projektivna identifikacija. Ljudska vrsta na drugu, nepoznatu vrstu koja dolazi s drugih planeta ili predjela svemira projicira svoje najgore karakteristike. Izvanzemaljci su ono što Robin Wood određuje kao „monstruozno Drugo”, a veže ga uz frojdovski povratak potisnutoga: mi u Drugome vidimo vlastita obilježja koja potiskujemo, smatrajući ih negativnima, nedozvoljenima ili nepoželjnima.
Izvanzemaljci pedesetih godina očito su bili opća popularnokulturna pojava, pa argentinski strip ne predstavlja otklon od njihove stereotipne reprezentacije. Iznenada vrše invaziju na Zemlju te se ukazuju na ulicama Buenos Airesa u obličju gigantskih insekata naoružanih puškama, zaogrćući državu u kaos. Motiv borbe između ljudi i divovskih insekata u svemiru dvije je godine nakon početka izlaženja razmatranoga stripa koristio i sjevernoamerički znanstvenofantastični autor Robert A. Heinlein u poznatom, desno orijentiranom romanu Starship Troopers (1959), no argentinski autori kreću sa suprotnih svjetonazorskih pozicija, koje su oprečne Heinleinovu militarističkom sentimentu. Iako su izvanzemaljci sagledani kao amorfna masa, nasilni kolonizatori koji perfidno napadaju planet tako da mu neutraliziraju magnetno polje pa radijacija ubija veliki broj ljudi, a poslije i kolonizacijom uma kako bi se obračunali s preostalima preživjelima, u njihovu su slučaju napadači poistovjećeni ne s izvanjskim nego unutarnjim neprijateljem.
Strip je svoju prvu audiovizualnu adaptaciju doživio tek ove godine u argentinskoj produkciji, koju je podržao Netflix. Autorski je potpisuje ugledi argentinski filmski i televizijski djelatnik Bruno Stagano, a prema dostupnim informacijama, sastojat će se od dviju sezona po šest epizoda, od kojih smo prvu upravo imali priliku odgledati.
Posrijedi je uradak koji koristi žanrovske konture znanstveno-fantastičnih priča o invaziji izvanzemaljaca. Efektno se otvara jedne ljetne noći, na plovilu negdje u zaljevu La Plata, gdje tri djevojke bezbrižno provode ljetnu noć, naoko običnu, tipičnu, u kojoj se ništa sudbonosno ne bi trebalo dogoditi. Međutim iznenada dolazi do nagloga zahlađenja, čija je posljedica snježna mećava neobična stoga što osobe u kontaktu s padalinama momentalno umiru. U isto se vrijeme skupina starih prijatelja, predvođena Juanom Salvom (Ricardo Darin) i Alfredom Favallijem Tanom (Cesar Troncoso), okuplja u Tanovoj kući na uobičajenoj tjednoj partiji karata te preživljava snijeg jer se nalaze u zatvorenom prostoru. U ovakav okvir uvode se postapokaliptični elementi: većina stanovništva umire, a protagonisti nastoje promisliti što im je činiti te se organizirati kako bi došli do saznanja što se događa. Preživjeli su fragmentirani na manje skupine koje nastoje doći do resursa. Pritom priča čini značajan otklon od tipičnoga fabularnoga sklopa postapokaliptičnih narativa: u njima redovito veću prijetnju protagonistima predstavljaju ostale skupine preživjelih jer bez društvenih institucija koje štite pojedince, svijet tone u anarhiju gdje jači tlače slabije te nitko ne bira sredstva kada su ograničeni resursi, od kojih ovisi preživljavanje, u pitanju. Likovi u seriji temeljeno nisu upoznati s naravi neprijatelja, a istodobno priča nastoji napraviti otklon od uobičajene reprezentacije čovjeka kao kapricioznoga i sebičnoga bića, koji primarno gleda sebe pa naglasak odlučuje staviti na empatiju, solidarnost te potrebu društvene kohezije.
U šest nastavaka različitih duljina trajanja priča je skladno postavljena te promišljeno i efektno raščlanjena. Prvi segment obuhvaća pojavu snijega te spoznaju o postojanju neobičnih bića, nalik na gigantske insekte. Protagonisti putem vlastitoga znanja, iskustva i logičkoga zaključivanja počinju razumijevati narav događaja oko njih. Autori uspijevaju izvrsno postaviti komornu i glacijalnu atmosferu, a posebice je efektno dočarano Salvovo lutanje snježnim i samotnim ulicama Buenos Airesa. Prvotna izoliranost protagonista biva nadomještena povezivanjem s ostalim preživjelima u trgovačkom centru, nakon što odluče napustiti kuću. Trenutak je to i kada radioaktivni snijeg prestaje padati. Vizualno se situacija mijenja: od bezlične bjeline i sivila, s pojavom sunca i tipičnoga izgleda neba, osvjetljenje postaje nalik prirodnom te sugerira mogućnost da se život vrati u normalu, što rezultira valom optimizma. Središnji je segment efektno postavljen kao svojevrsni predah između iznenađujućih događaja u prvome dijelu te onoga što će uslijediti u posljednjoj trećini. Vještim dizajnom zvuka te specifičnim načinom kadriranja situaciji se pridaje nota anksioznosti. Život kao da se vraća u normalu, no istodobno smo svjesni da nešto nije kako bi trebalo biti, što je napose signalizirano pojavom ljudi koji bezrazložno pucaju po preživjelima.
Posljednja epizoda prve sezone naslovljena Jugo de tomate frío metodički je precizno podijeljena u dva segmenta, dijadno postavljena u odnos dana i noći. Prva polovica nastavka odvija se danju te prati istragu protagonista ne bi li otkrili podatke o neprijatelju protiv kojega trebaju usmjeriti borbu. U tom je nastojanju za razrješenjem enigme gledatelj korak ispred likova jer naslućuje o čemu je riječ. Kako protagonisti polagano postaju svjesni činjenice da izvanzemaljska sila ima mogućnost zaposjedanja ljudskoga uma putem određenog oblika hipnoze, tako postupno pada mrak, koji sugerira da pravi problemi tek kreću, što je vizualno odlično dočarano stiliziranim osvjetljenjem.
The Eternaut nema razvedenu radnju niti nastoji postaviti bujnu događajnost i akcionost, koja će se iscrpljivati u insceniranju atraktivnih pustolovnih prizora za gledatelje sklone katastrofizmu i propasti svijesti. Naspram toga, Stagano se opredjeljuje za svojevrsni minus postupak: naglasak je na proživljavanjima i stanjima, stvaranju sugestivne astmosferičnosti te bogatog alegorizma. Time seriju zaogrće u egzistencijalističko ruho te njezina priča u određenoj mjeri djeluje kao znanstvenofantastična inačica Camusove Kuge. Destruktivnom i sebičnom individualizmu suprotstavljena je empatija te borba za komunalno dobro: inicijalne osobne preokupacije protagonista bivaju postavljene u drugi plan kada shvate da je jedini način preživljavanja solidarnost. Pritom priča djeluje kao politička alegorija: izvanzemaljske strategije ovladavanja umom hipnozom upućuju na tehnike demagoga te mogućnost režimske kolonizacije uma, kojoj pribjegavaju populistički i nedemokratski režimi, čiju porast uočavamo u našoj iskustvenoj zbilji. Ponašanje protagonista upućuje na pokušaj borbe da se zadrži vlastiti stav protiv kolektivnoga mozga te bezumnoga slijeđenja destruktivnih ideja.
©Dejan Durić, FILMOVI.hr, 28. lipnja 2025.
