Dramaturški slabo i scenaristički nekoherentno

The Last of Us, sezona 2, Kanada, SAD, MAX, 2025.

• 

  Kada je prije dvije godine izašla prva sezona serije The Last of Us (2023), koju autorski potpisuju Craig Manzin (Chernobyl, 2019) i Neil Druckmann (ujedno scenarist igre, Uncharted, 2022), a kao predložak je poslužila popularna računalna igra The Last of Us Naughty Doga, djelo je na poticajan način rekonceptualiziralo temeljne parametre zombi podžanra, koji je pokazao veliku izdržljivost u 21. stoljeću. Napose kroz produkcije iz nezapadnih kinematografija, u ovom slučaju prvenstveno južnokorejske, a potom i prodorom u serijalnu produkciju.

  Priča je polazila od tipičnih žanrovskih mjesta: kontaminacije te posljedično preživljavanja, kao trenutačno najzastupljenijega fabularnog obrasca u zombi-narativima. Joel Miller (Pedro Pascal) i Ellie (Bella Ramsey), u izmještenom odnosu oca i kćeri, morali su proći postapokaliptičnu Ameriku – od istoka prema zapadu – parodično ponavljajući put američke unutarnje kolonizacije, gdje su prve nacije zamijenili zombiji nastali gljivičnim infekcijama, kako bi pronašli rješenje za pandemiju koja se možda krije u djevojci. Projekt je bio vješto scenaristički osmišljen, što mu je priskrbilo odrednicu jedne od najboljih adaptacija računalnih igara, premda nije imao osobitu konkurenciju po tom pitanju. Unutar prepoznatljivoga žanrovskog okvira, autorski je dvojac činio brojna odstupanja i rekonceptualizacije. Manje je naglasak stavljen na akcionost i pustolovnost te postapokaliptične elemente, a u prvi plan su postavljeni likovi i njihovi odnosi, prilikom čega je relacija oca i kćeri bila vrlo dobro iznijansirana. Istodobno su priču o preživljavaju i izmještanju preobraženom Amerikom, kako bi učinili otklon od očekivanosti i predvidljivosti, nastojali retardirati umetanjem priča o pojedinim aspektima života u svijetu uništenom pandemijom. Te su priče interpolirane u okvirnu naraciju koju čini putovanje protagonista, a na taj se način, kroz devet epizoda, neprestano odgađalo fabularno razrješenje, odnosno dolazak likova na žuđeno mjesto, koje bi trebalo ozbiljiti nadu da je zarazu moguće spriječiti.

  

  Kako je prva sezona završila Joelovim pronalaskom brata Tommyja (Diego Luna), koji živi u čuvanoj zajednici preživjelih, odnosno gradiću Jacksonu u Wyomingu, tako se radnja sada nastavlja četiri godine nakon opisanih događaja te otvara nekoliko različitih fabularnih rukavaca. Navedeno upućuje da je za razliku od narativne usredotočenosti prethodne sezone sada naglasak na dramaturškoj razvedenosti, no pitanje je koliko je to spretno izvedeno.

  Ellie je ušla u adolescentsku fazu te je njezin odnos s Joelom uzdrman, a posrijedi je činjenica kojom se novi segment priče otvara, iako njezina potreba za separacijom te ambivalentan odnos sa starateljem nije kompleksnije scenaristički razrađen. Ellie pak razvija romantičan odnos s Dinom (Isabela Merced), koja je prije toga bila u vezi s Jesseom (Young Mazino), pa se stvaraju konture ljubavnoga trokuta. Pritom je lik Dine podosta klišeiziran, odnosno koncipiran od scenarističkih općih mjesta – u rasponu od pogibelji roditelja do suočavanja s vlastitim seksualnim identitetom. U prvoj se epizodi Future Days uvodi lik Abby (Kaitlyn Dever) i njezine skupine, nastale od ostataka Firefliesa, koja traži Joela kako bi mu se osvetila za smrt oca. Nakon okršaja ove grupe s Joelom, Dinom i Ellie, te napada zombija na Jackson, Ellie i Dina kreću u osvetnički pohod prema Seattleu kako bi pronašle Abby. U devastiranom gradu otkrivaju da traje krvavi sukob između Washington Liberation Fronta (WLF) i svojevrsnoga religijskoga kulta pod nazivom Seth, koji otvara novi fabularni kolosijek.

  

  Prva sezona The Last of Us, iako režijski i scenaristički dobro skrojena, na trenutke je djelovala neujednačeno. Autori nažalost nisu učili na prethodnim greškama, pa je recentna sezona poprilično dramaturški nekoncizna. Mazin i Druckmann pokušali su napraviti kompromis između dramaturških rješenja iz prve sezone, koja su cjelini jamčila određenu razinu inovativnosti, te klasičnijih, da ne kažem predvidljivijih postupaka oblikovanja i razvoja priče. Dok je ranija sezona počivala na nijansiranom odnosu čovjeka i djeteta, sada je on postavljen u okvire šablonski osmišljenog adolescentskoga sukoba. Unošenje romantične priče također predstavlja očekivan postupak koji sada preuzima funkciju retardiranja glavne radnje, što je nekad imalo inventivno interpoliranje priča nevezanih uz temeljni tijek zbivanja, a ujedno je odveć opterećuje sentimentalnim akcentima.

  Najveći problem predstavljaju narativni rukavci koji ne vode nikuda jer su postavljeni, a potom nisu razrađeni, pa nedostaju promišljeno oblikovani fabularni lukovi. Lik Abby uvodi se u prvoj epizodi, u prilično napadnoj glumačkoj interpretaciji Kaitlyn Dever (Unbeliveable, Apple Cider Vinegar), koja odveć upada u glumački manirizam i teatralnost, te ubrzo nestaje u drugom nastavku Through the Valley. Pretposljednja epizoda The Price odveć digresivno i nemotivirano retardira glavnu fabularnu nit. Vraća nas u prošlost da bi nam otkrila što se događalo u odnosu Joela i Ellie u vremenskom periodu od protekle četiri godine do trenutka njihova sukoba. Sporoga ritma, više predstavlja iritaciju nego dramaturšku opravdanost jer nimalo suptilno odgađa razrješenje Elline sudbine u ratom zahvaćenom Seattleu. Sukob Setha i WFL ostaje bez kontekstualizacije, kao i nova saznanja vezana uz ponašanje zaraženih (potencijalna mogućnost planiranja te koordiniranoga djelovanja) te prenošenje zaraze (mogućnost zračnoga rasprostranjivanja).

  

  Cjelina ostavlja dojam kao da su se scenaristi pogubili u nastojanju da skladno postave i zaokruže priču pa je ona ostala razbarušena i nekoncizna, s epizodama koje se katkada bore s praznim hodom i održavanjem ritma pripovijedanja te podosta nepromišljenim završetkom sezone.

  ©Dejan Durić, FILMOVI.hr, 28. lipnja 2025.

Piše:

Dejan
Durić