Narativna iscrpljenost prikrivena stilom ambiciozne sapunice

Sluškinjina priča (The Handmaid´s Tale), sezona 6, 2025, Hulu, Max, Disney+

• 

  Sada kada smo osam godina i šest sezona kasnije došli do finala Sluškinjine priče, vrijeme je da rekapituliramo seriju koja je predstavljala poticajan izdanak suvremene „kvalitetne televizije”. Nastala je prema značajnom istoimenom distopijskom romanu Margaret Atwood, objavljenom 1985. godine, koji je spekulirao kako će se početkom dvadeset i prvoga stoljeća Sjedinjene Američke Države pretvoriti u teokratsku diktaturu preimenovanu u Gilead, u kojoj su sva prava žena dokinuta, do te mjere da im je zabranjeno čitanje i pisanje, te su u skladu s biološkim esencijalizmom svedene na strojeve za rađanja.

  Autor serije Bruce Miller dobro je pogodio kulturni trenutak. Posrijedi je bio prvi Trumpov mandat, javili su se antifeministički akcenti kao i ugroza ženskih reproduktivnih prava pa se smatralo da serija izravno predstavlja komentar na nedemokratske tendencije zamjetne u američkom društvu i tadašnjoj političkoj administraciji. Distopijska priča tako se referirala na sadašnjost, a bila je upakirana u stilizirani celofan koji je uvelike počivao na premisama kinematografizacije televizije. Miller i ekipa, koji su pritom uspjeli dočekati i drugi Trumpov mandat, vješto su se poigravali bojama, osvjetljenjem, kostimografijom i scenografijom kao i dizajnom zvuka te sofisticiranim kamernim postupcima kako bi stvorili djelo koje nije plijenilo pažnju samo tematsko-idejnom nego i izražajnom, audiovizualnom komponentom. To mu je priskrbilo kritičarske pohvale te brojne televizijske nagrade, no i poneke kritike, koje su smatrale da je pristup rodnoj problematici odveć plošan i površan te usklađen s američkim neoliberalnim politikama.

  

  Već je druga sezona počela otkrivati pukotine u strukturi te dramaturške probleme koji se kriju ispod sofisticiranoga audiovizualnoga plašta, koji se sve više činio kao svrha sam sebi. Druga sezona tekla je sporo, a iscrpljivala se u prikazima brojnih režimskih načina mučenja žena, napose glavne protagonistice Fredove ili June Osborne (Elizabeth Moss), poradi čega su joj brojni kritičari pridali odrednicu torture porna. Ujedno, roman Atwood nema puno radnje niti je opsežan pa nema fabularnoga štofa za veliki broj sezona. Serije su narativi u neprestanom procesu razvoja, pa statična priča u kojoj protagonistica kontemplira o svojoj prošlosti i trenutačnom položaju, gdje smo svedeni na njezinu ograničenu perspektivu, ne može sasvim funkcionirati u serijalnom formatu. Kolikogod danas serije igrale na kartu dramaturške složenosti i audiovizualne sofisticiranosti, i dalje je pristan komercijalni imperativ koji im onemogućuje da budu sasvim hermetične ili eksperimentalne.

  S druge strane Miller u početku nije htio upasti u zamku neuspjele filmske ekranizacije romanesknoga predloška iz 1990. godine, koju scenaristički potpisuje Harold Pitnter a redateljski Volker Schlöndorff, gdje je Fredova (Natasha Richardson) u konačnici gotovo pretvorena u akcijsku junakinju. Ipak, kako su sezone napredovale, morao je činiti kompromise, što je posebice uočljivo u petoj i šestoj, kada se snažnije počinju artikulirati mogućnosti Gileadova sloma, u kojem June Osborne treba imati krucijalnu ulogu. No (pre)dugački krupni planovi lica Elizabeth Moss, koji su uvijek ubačeni kada se treba popuniti minutaža, više su iritirali no što su bili dramaturški opravdani.

  

  Scenaristička je soba morala krenuti onkraj priče romana te izmisliti nove segmente radnje, a kako je gledanost bila velika, to je značilo nove sezone i nedoumice oko sudbina protagonistica. Kada gledamo seriju u cjelini, ostaje dojam da scenaristički tim nije uvijek znao kojim putem krenuti, što je rezultiralo dramaturškom nekonzistentnošću. Naredne sezone često su imale problema s razvučenom radnjom te sporim ritmom pripovijedanja, što je bilo popraćeno nekonzistentnim razvojem likova, evidentnim u čestim promjenama njihovih stavova i motivacija. Navedeno se nastojalo nadomjestiti audiovizualnom stilizacijom. Primjerice, dugi kadrovi, vizualno i/ili auditivno stilizirani da bi odvukli pažnju od dramaturškoga praznoga hoda, postali su zaštitni znak projekta.

  Sluškinjina priča ogledni je primjer onoga što Sarah Cardwell smatra kada „kvalitetnu televiziju” naziva žanrom. Posrijedi je niz idejnih, tematskih i formalnih strategija i odabira koji stvaraju sliku, a u određenim slučajevima i samo privid kvalitete, a očituju se u kinematografizaciji stila te stvaranju dojma narativne i dramaturške kompleksnosti. Navedeno sugerira, prema nahođenju Cardwell, da se odrednica „kvalitetna” ne odnosi na estetsku dimenziju, nego na korištenje niza strategija koje djelu daju auru društvene relevantnosti i audiovizualne dorađenosti. Dakle, one se mogu naučiti i sustavno primjenjivati kako bi se išlo ruku pod ruku s ukusom zahtjevnije publike, a da pritom prava estetska kvaliteta izostaje. Sluškinjina priča vrlo svjesno koristi strategije „kvalitetne televizije” da bi podilazila afinitetima highbrow publike, no ispod takvoga plašta krije se raskošno producirana sapunica temeljena primjerice na otrcanim fabularnim shemama poput ljubavnoga trokuta, u ovom slučaju na relaciji June Osborne – Luke Bankole (O-T Fagbenle) – Nick Blaine (Max Minghella).

  

  Posljednja sezona, kojom projekt ipak neće biti zaključen nego će se transformirati u The Testaments, adaptaciju romana Atwood iz 2019. godine, koji predstavlja nastavak Sluškinjine priče, izvrsno potvrđuje problematična mjesta projekta.

  Priča je temeljena na trima okosnicama. Scenaristički nedovoljno motiviran i razrađen odnos June Osborne i Serene Joy (Yvonne Strahovski) neprestano klizi na relaciji netrpeljivosti i međusobne pomoći, iako njihova prepucavanja o naravi krivnje i žrtvama djeluju odveć artificijelno. Potom je prisutan već spomenuti ljubavni trokut, no Osbornina dvojba oko dvojice muškaraca ne djeluje uvjerljivo jer ne donosi ništa novoga, nego repetitivno ponavlja obrazac iz prethodnih sezona. Naposljetku govorimo o akcijskom segmentu, gdje pokret otpora nastoji zadati Gileadu udarac od kojega će se teško moći oporaviti. Nakon dugih i sporih nekoliko prethodnih sezona, upravo smo čekali na posljednju da protagonistice napokon dobiju priliku slistiti visokorangirane muškarce Gileada, koji su prema scenarističkoj obradi postali odveć karikaturalni. Proces demontiranja teokratske države ipak neće teći glatko jer Miller i scenaristička ekipa, u svom dobro znanom modusu djelovanja, moraju pred likove postaviti nebrojene nedaće, obrate, izdajstva i slično kako bi popunili minutažu te retardirali konačni obračun do unedogled. Scenaristički postupci odgađanja radikalnoga sukoba disidenata i Gileada postali su tijekom sezona odveć predvidljivi jer je gledatelj svjestan da će svaki pokušaj kružoka oko June Osborne da napakosti teokraciji biti sabotiran na ovaj ili onaj način.

  

  Sluškinjina priča 6 odvija se vrlo sporo, s podosta oslabljenim političkim i društvenim nabojem, koji je bio izražen u inicijalnoj sezoni, pa treba podosta strpljenja da se dođe do napada na Gilead. U prvih se sedam epizoda recikliraju iz serije poznati fabularni elementi, što cjelini daje dojam repetitivnosti. Stilski i oblikotvorno je konzistentna s prethodnim joj sezonama, što je uostalom zaštitni znak projekta. Deset epizoda svakako je previše, pa treba pogledati osmu i devetu u kojima se nešto uistinu događa.

  ©Dejan Durić, FILMOVI.hr, 16. lipnja 2025.

Piše:

Dejan
Durić