Filmski eksperiment između sjećanja i opomene

Fiume o morte!, red. Igor Bezinović, Hrvatska, Italija, Slovenija, 2025.

• 

  Može li se napraviti istinski film o fašizmu? Je li moguće u toj domeni izvesti primjerenu vizualizaciju događaja? I, je li to nama današnjima potrebno? Igor Bezinović napravio je istinski zabavan film o fašizmu. U ovoj činjenici krije se najveća kvaliteta ovog kino-uratka, ali i potencijalno njegova najveća opasnost. Benjaminovski, prošlost spoznajemo u kratkom bljesku sjećanja kada se čovjek nađe u opasnosti. Tako se zbiljska povijest razotkriva samo onda kada smo najugroženiji. Naravno, ipak, ovdje se radi o tek filmski rekonstruiranoj memoriji.

  Bezinović (autor jednog od političkih najvažnijih filmova s ovih prostora, Blokada, 2012.) dugo je u sebi nosio ideju da snimi film o rodnome gradu. I to ponajviše vezano uz historijsku epizodu grada na Rječini, koja je trajala nekih 16 mjeseci. To je razdoblje između rujna 1919. i siječnja 1921. Naime, toliko je trajala naizgled farsična okupacija Rijeke od strane talijanskog ratnog „heroja od pera“ Gabrielea D´Annunzija. Ovo je historijsko događanje kod Bezinovića bilo i prilika da iskaže svoju lokalpatriotsku odanost rodnome gradu. No, tu je prigodu iskoristio da, barem malo, ukaže (i) na opasnost fašistogenih pojavnosti u društvenom miljeu, a koja traju, eto, već više od jednog stoljeća na bliskim nam prostorima. Rodno-žanrovski radi se o svojevrsnom umjetničkom hibridu. Ponajprije, to je dokumentarno-igrani amalgam. Nadalje, radi se o nizanju sličica, tj. fotografija iz perioda duljeg od stoljeća. Autor filma imao je temeljnu ideju da oživi te fotografije. U tu je svrhu, na začetku cijelog projekta, organizirao veliku audiciju kako bi izabrao protagoniste za svoj Fiume o morte! (2025.). Dakle, Rijeka ili smrt…

  U uvodnome dijelu filma Bezinović bilježi scene sa spomenute audicije. Cijeli niz lica, tzv. običnih ljudi iz puka dolazi na istu. Autoru trebaju oni koji nalikuju Gabrieleu D´Annunziju, koji ili znaju talijanski, ili su pak spremni naučiti taj jezik. Točnije, radi se o lokal-verziji talijanskog, koji se u idiomu naziva fjumanskim. Mnogi stariji Riječani mogli su svjedočiti da se tim jezikom, sasvim ravnopravno s hrvatskim, govorilo sve do dvadesetak godina nakon završetka II. svjetskog rata. Danas tek rijetki mogu svjedočiti tomu. Ipak, pred kamerom defiliraju mnoge zanimljive fizionomije, a Bezinović gradi dinamiku filma njihovim spontanim iskazima. To je i najveći šarm filma. Pogotovo u prvome dijelu svjedočimo brojnim lucidnim rečenicama izgovorenima u prirodnom ambijentu.

  

  Nakon audicije, autor izabire više od pet (ali manje od deset, nisam točno brojao!) glavnih protagonista svog filma, dakle onih koji će igrati Gabrielea D´Annunzija. Osim toga, mnogo mladića na audiciji biva izabrano kako bi utjelovili njegove vojnike. U jednome trenutku 1920., naime, samozvani fašistički gospodar Rijeke imao je skoro 10 tisuća legionara. (Lucidni komentar će u pozadini izreći da se radi o uglavnom besposlenoj mulariji koji su došli biti uz D´Annunzija kao pustolovi.) Često bez ikakvog vojnog iskustva, ova populacija se danas ponajbolje može identificirati s navijačkim skupinama. Pred kamerom, tako, ponosno i glasno, defilira i riječka Armada, koja je u svojoj pojavnosti i ritualu – barem vizualno, vrlo bliska s Fasci di Combattimento!

  Povijesnu storiju Bezinović bilježi vrlo pomno. Od Rijeke iz 1897., pa sve do sadašnjeg povijesnog momenta. Naravno, sa središnjim motivom šesnaestomjesečne fašističke okupacije Rijeke. Talijansko ime najveće hrvatske luke, Fiume, bit će sinonim za sjedinjenje Sušaka s istočnim dijelom grada, a koje predstavlja današnji teritorij grada s nekih 21 tisuću kvadratnih kilometara. Zanimljivo, iako svojevrsni ujedinitelj, fašist D´Annunzio srušit će sve mostove preko Rječine, netom prije svoje abdikacije početkom 1921. Ipak, kraljevina Italija, koja ponovno dolazi u Rijeku 1924., mostove će iznova izgraditi. Sama, pak, Rijeka, najveću će ekspanziju doživjeti u socijalističkoj, Titovoj Jugoslaviji.

  Rekoh već, Bezinovićev film svojevrsni je hibrid. I to je njegov najveći adut. Insceniranje tzv. živih slika na temelju historijskih fotografija, davat će filmu svojevrsnu začudnost. Međutim taj Verfremdungseffekt bit će i izvor zabave za publiku. Grotesknost inscenacije – dakle, igrani dio cjelokupne fakture filma – razlogom je zavodljive spontanosti i razigrane dinamike Fiume o morte!. Iz svakoga se kadra vidi bliskost autora s odabranim glumcima i protagonistima. Iako se u drugome dijelu filma može zamijetiti stanovita izmorenost opširnošću priče, ipak se Bezinović uspješno snalazi u sebi si postavljenom zadatku, te spretno i pametno zaokružuje svoju pripovijest, omaž rodnoj Rijeci. Ako je uvodni dio obilježio nastup rock-benda jednog od utjelovitelja naslovnog lika, onda će u samome finišu Fiume o morte! to biti razgovor jednog od mladih glumaca s prolaznicom na Korzu. Kada mu ista, nakon što joj on objasni što to rade u gradu obučeni u groteskne uniforme D´Annunzijevih legionara, kaže: „Samo ste nam vi još trebali!“, to je i mogući autorski komentar na cjelokupnu situaciju u kojoj se zatekao.

  

  No, Bezinović je snimio vrlo pitak i za mnogobrojnu publiku – koja je bila oduševljena u prepunoj zagrebačkoj Kinoteci, urnebesno zabavan i duhovit film. (Za razliku od trijumfalnog igranog filma Kratki izlet s Pule 2017.) Fiume o morte! uspio je kino-artefakt koji nadasve uspjelo služi svojoj primarnoj svrsi: da u kinu dade gledatelju sinesteziju svih mogućih tjelesno-mentalnih užitaka. Jer, film je i pametan. Mnogo momenata u ovoj kino-uspješnici donosi samozatajni ironijsko-satirički diskurs o fenomenu fašizma kojeg zabavno prikazuje. (Čemu svjedoči i pisac ovih redaka, iz nekih razgovora, te poznavajući autora filma.)

  No, kako spomenuh na početku teksta, zabavan film o fašizmu krije u sebi i jednu zamku. Naime, današnjica je u Hrvatskoj obilježena mnogobrojnim očitovanjima fašistogenosti kao trajne i čini se, nažalost, neiskorjenjive pojavnosti. Navijačke su skupine u svemu tome tek jedan, naoko benigni izdanak. Mnogo je opasnija strukturalna trajnost ovog fenomena, globalno tu već više od stoljeća. U formalnom smislu, jedan je drugi film Ne zanima me ako u povijesti ostanemo zapisani kao barbari (2019.), možda i najvećeg europskog redatelja današnjice, Radu Judea sličan u postupku Bezinovićevu ostvarenju. Ali je idejno mnogo dubokosežniji, oporiji. Tako da djelu Fiume o morte! – inače zasluženom dobitniku Tigra na festivalu u Rotterdamu, prijeti da ostane tek odličan kino-artefakt. Vrlo dobar film, ali ne i nešto više.  

  Za to vrijeme, populistički legitimirani, latentni fašizam tipa ako ne znaš što je bilo ostaje svet i nedodirljiv. Ali, to je već tema za neki drugi, sasvim drukčiji tip napisa od ovoga o, ipak, tek jednome pametnom i vrlo uspjelom filmu.

  

  ©Marijan Krivak, FILMOVI.hr, 25. veljače 2025.

Piše:

Marijan
Krivak