Preživljavanje kapitalističkih paradoksa

Squid Game, sezona 2, Republika Koreja, Netflix, 2024.

• 

  Problem s drugim sezonama je što neke priče ne ostavljaju puno prostora da bi se priča mijenjala i nadograđivala i što kada jednom iskoristite efekt iznenađenja, više ga ne možete upotrijebiti. Primjerice, ako u prvoj sezoni prikažete sva iznenađenja, ostali ste bez aduta da radite drugu sezonu. Squid Game je primjer takvoga uratka.

  Survival ili priče o preživljavanju vrlo su popularne u korejskom filmu te televizijskim serijama, napose u tamošnjem K-zombie tendu, a jednu njegovu pomaknutu inačicu predstavlja i Squid Game (2021) autora Dong-hyuk Hwanga. U seriji se ne barata izravno sa zombi motivom, nego se posredno nudi njegova izokrenuta slika. U korejskim zombi pričama protagonisti se često bore protiv pomahnitalih živih mrtvaca, koji upućuju na brojne problemske točke suvremenoga korejskoga društva. U seriji zombificirani su postali sudionici jer ih organizatori igre iz naslova doživljavaju kao amorfnu masu, koja ima jednu zajedničku osobinu: predstavljaju društvenu marginu ili dno jer su u nepovoljnoj financijskoj situaciji. U hiperkapitalističkom društvu poput korejskoga, nečija se vrijednost tumači stanjem na bankovnom računu pa je nevrijednost tako posljedično rezultat veličine duga. Kao što zombiji bivaju lišeni emocija i razuma jer ih pokreće jedan jedini poriv – onaj prema ljudskom mesu, tako i društveno iščašeni sudionici perverzne igre u korejskoj seriji, kada vide koliki je ulog u pitanju, gube mogućnost rasudnoga promišljanja te kao zombiji na ljudsko meso, počinju srljati na obećani novac bez obzira na to koga će na tom putu ostaviti za sobom.

  

  U prvoj sezoni četiristo pedeset i šest igrača sudjelovalo je u igri koja se sastoji od šest etapa, koje se održavaju na nepoznatoj lokaciji. Pojedinci ili skupine koje ne uspiju izvršiti zadatak bivaju eliminirani te neuspjeh plaćaju vlastitim životom, a za svakoga ubijenog igrača povećava se novčani ulog u nagradnom fondu. Sudionici su različitih pozadina: svima im je zajedničko da su uhvaćeni u financijsku klopku iz koje se ne mogu izvući te im igra predstavlja jedinu alternativu kako navodno lako i brzo doći do kapitala. Predstavljaju presjek donjih slojeva korejskoga društva: posrijedi su siromašne osobe, radništvo, migranti, političke izbjeglice, zatim su tu kriminalci i prevaranti te njihove žrtve, a njih kao primjer klasnih i profesionalnih miljea povezuje igra lignje. Novac predstavlja okidač koji podjednako pokreće ljudske sudbine kao i igru u kojoj sudjeluju, a posjedovanje kapitala označava egzistencijalni uspjeh i ispunjenje.

  Audiovizualna ostvarenja korejskoga vala voljela su secirati negativne pojave u suvremenom tamošnjem društvu poput velikoga klasnoga jaza, prevelikoga utjecaja obiteljskih korporacija, kompetitivnosti te frenetičnoga stila življenja. Korejsko društvo temeljno je kompetitivno zbog nastojanja da se uspne na društvenoj ljestvici kako bi se pojedinci našli s prave, dakle imućne strane, a za to je naravno potreban novac. Serija međutim znakovito izokreće situaciju jer je neke od sudionika igre upravo nastojanje da se brzo domognu kapitala dovelo do problema. U The Squid Game društvo je prikazano kao neoliberalna borbena arena u kojoj je svatko konkurencija svakome, što otvara pitanje opadanja empatije te gubitka komunalnoga osjećaja jer je naglasak na pojedincu i njegovim stremljenjima, a dobrobit zajednice postavljena je u drugi plan. Serija kroz motive novca, pohlepe i kapitalizma naravno ima i jedan općeljudski prizvuk, no ne razrađuje dodatno ovu problematiku s obzirom na prethodnu sezonu.

  

  Pobjednik igre u prvoj sezoni, Gi-hun Seong (Jung-jae Lee), prometnuo se u junaka upravo stoga što je uspio očuvati empatičnost, iako ga je to često dovodilo u nepriliku. Sudjelovanje u natjecanju ostavilo je psihološke ožiljke te stečeni novac želi uložiti u pronalazak osoba koje organiziraju igru kako bi im se osvetio za činjenicu da su u svoje ruke uzeli pravo da određuju tko zaslužuje a tko ne zaslužuje živjeti. Nakon neuspjele potrage da im uđe u trag, jer je organizacija uvijek korak ispred njega,  Gi-hun Seong odlučuje se vratiti u igru te odigrati još jedan krug, gdje biva suočen s novim natjecateljima, ali i istom ljudskom prirodom, ili možda čak za nijansu gorom u svojoj pohlepi i nastojanju da uspije preko leševa.

  Squid Game tako u drugoj počinje ponavljati koncept prve sezone, što na početku otvara bojazan da ćemo gledati istu stvar samo s pojačanim nasiljem i brutalnijim igrama. To je donekle točno, no Dong-hyuk Hwang na fabularnoj razini nastoji unijeti varijacije i novine kako cjelina ne bi postala repetitivna i zamorna. Junak nastoji okupiti kritičnu masu ljudi koja će se oduprijeti organizatorima igre te izglasati njezin prekid. Navedeno je povod da serija počne problematizirati drugi aspekt utjecaja novca pa se dolazi do još veće erozije humanosti koji rezultira masakrom u posljednjoj epizodi. Čini se da organizacija koja stoji iza igre bolje poznaje ljudsku psihologiju od protagonista koji naivno vjeruje da njegovo djelovanje može dovesti do željene promjene.

  

  Ponešto je cjelina nespretno srezana na sedam epizoda kako bi se iz komercijalnih razloga dobile dvije kraće sezone, koje su snimane istovremeno, te bi premijeru trebale imati u razmaku od šest mjeseci. Sezona završava napadno, ali očekivano cliffhangerom. Gledatelj je od samoga početka korak naprijed u odnosu na protagonista jer shvaća da je Gi-hun Seong cijelo vrijeme u zabludi te manipuliran, iako on sam to ne shvaća. Time cjelina uspijeva dobiti nešto od psihološke napetosti koja kompenzira činjenicu da drugi put gledamo gotovo istu stvar. Također neki likovi koji su ostali neiskazani u prvoj sezoni sada počinju dobivati pozadinske priče – poput vojnika, no tom aspektu priče nije posvećena dovoljna pažnja. Dok je glavna fabularna linija dobro vođena, problem predstavljaju sporedni tokovi, gdje fabularni lukovi nisu izbalansirano postavljeni. Posebice se to odnosi na pozadinsku policijsku istragu, koja nema dovoljno prostora te ostavlja dojam kao da scenaristi nisu znali kako je razraditi. Ujedno je sekvenca pucačine, odnosno oružanoga sukoba između grupice natjecatelja te čuvara igre, u završnoj epizodi predugačka i postaje zamorna.

  Squid Game 2 mnogo bolje izgleda nego je napisan zahvaljujući maštovitoj režiji Dong-hyuk Hwanga pa su igre mizanscenski maštovito realizirane te je u skladu s prethodnikom cjelina odlično scenografski i kostimografski uobličena. Uniformirano odjeveni igrači i igračice postavljeni su na infantilno osmišljene kulise koje sugeriraju  njihove kapitalističke maštarije te imaju ironičan prizvuk. Pritom su u raskoraku s minimalističkom scenografijom prostora u kojem su sudionici igre smješteni te kostimografijom čuvara, što stvara učinak očuđenja.

  ©Dejan Durić, FILMOVI.hr, 13. veljače 2025.

Piše:

Dejan
Durić