Priče iz ratnog Osijeka: Univerzalna borba za očuvanjem čovječnosti

Korak po korak (prema zbirci kratkih priča Frezije i još ponešto autorice Lydije Scheuermann Hodak, 2007.) red. Biljana Čakić Veselič, 2011.

  • Frezije i još ponešto (2007.) renomirane osječke autorice Lydije Scheuermann Hodak, zbirka je sedam kratkih priča dnevničkoga karaktera u kojima se radnja događa u Slavoniji, pretežito u Osijeku tijekom Domovinskoga rata. Književni stil spomenute autorice odlikuje se jednostavnošću, intimnošću i poetskim izrazom. Nerijetko njezina djela prožimaju svakodnevni trenutci i univerzalna egzistencijalna pitanja, stvarajući emocionalno snažnu prozu koja čitatelja poziva na introspekciju i suosjećanje. Njezina naracija progovara o iskustvima i transcendira ih, istodobno nudeći duboke i univerzalne uvide u ljudsku prirodu. Vrlo često ona koristi glas koji djeluje poput osobne ispovijesti, a prozu temelji na stvarnim iskustvima, na opisima rata, slikama obiteljskog života, problematici bolesti, homoseksualnosti, položaju žene u tradicionalnoj i patrijarhalnoj sredini. Upravo je, naime, žena česta tema njezinih djela, i to snaga žene, ženino suočavanje s izazovima i njezina otpornost i sposobnost da tim istim izazovima prkosi. Rečenice su joj jednostavne i jasne, bez pretjeranog korištenja stilskih figura, a strukturu najčešće karakterizira fragmentarnost, podijeljenost na kraće dijelove ili epizode, što zapravo odražava načine na koje čovjek doživljava traumu i bol. Nadalje, kao vrlo čest motiv u njezinim djelima pojavljuje se priroda, posebice cvijeće poput frezija, koje simboliziraju prolaznost, ljepotu i nadu pa njezinu naraciju nerijetko karakterizira lirski ton, opisi mirisa, svjetlosti ili jednostavnih radnji koji uglavnom posjeduju dublju, simboličku dimenziju. Nadalje, u izgradnji svojih likova Lydija Scheuermann Hodak fokusira se na njihov unutarnji svijet, razmišljanja, strahove, osjećaje, nade. U njezinim djelima upravo emocije predstavljaju središnje mjesto, i to u rasponu od tuge i boli do nade i utjehe.

    Ukratko, valja istaknuti kako su Frezije i još ponešto istovremeno i intimna i univerzalna zbirka priča koja kroz prizmu rata istražuje ljudsku otpornost, sjećanje i nadu. Ratna tematika prožima većinu priča, ali autorica kroz nju uspijeva prenijeti i šire životne istine o gubitku, ljubavi i ljepoti svakodnevnog života. Film, pak, Korak po korak (2011.) redateljice Biljane Čakić Veselič inspiriran je ovom zbirkom pripovijedaka, no ne prenosi sve aspekte zbirke na filmsko platno. Redateljica i scenaristi (Lydia Scheurmann Hodak, Branko Šömen, Biljana Čakić Veselič) odabiru određene tematske i simboličke elemente te ih interpretiraju kroz prizmu Domovinskog rata i osobnih trauma glavnih likova. Za razliku od književnog predloška, u filmu su ratni elementi konkretniji, s izraženijim naglaskom na fizičko preživljavanje i logističke izazove (npr. prikupljanje novca za pancirni prsluk, život u ratnoj zoni, itd.). Fokus je na životu civila tijekom rata, posebice žena koje se suočavaju s nesigurnošću i borbom za očuvanje obitelji u teškim okolnostima.

    Ratni Osijek u filmu djeluje poput kakve proširene pozornice za intimne priče koje su u zbirci predstavljene u manjem, introspektivnijem okviru. Međutim, kao i u zbirci, film istražuje emocionalne gubitke – obitelj, dom i sigurnost, a introspektivni ton književnog predloška prenesen je kroz minimalistički stil filma, koji se oslanja na tihe trenutke i unutarnje monologe. Nadalje, frezije koje u predlošku simboliziraju ljepotu i prolaznost života, prenesene su na film kroz vizualnu simboliku i motive prirode, a svjetlost i mrak koriste se kako bi se približila simbolika nade i očaja, što korespondira s lirskom dimenzijom zbirke.

    U središtu je, dakle, filmske priče Vjera Kralj, žena bez čvrstoga uporišta u životu, a nakon što joj suprug Tomo, kojega u filmu utjelovljuje Sreten Mokrović a čija je uloga usredotočena prvenstveno na reflektiranje kompleksnosti obiteljskih odnosa, otiđe u Zagreb, a sin Krsto, u filmu Hrvoje Perc, na bojišnicu – ona ostaje na prvoj liniji obrane, u razrušenoj kući radeći kao sudski tumač za njemački jezik. Koristeći dokumentaristički pristup, Biljana Čakić Veselič nastoji autentično i emocionalno snažno prikazati svakodnevni život u ratnom Osijeku. Njezina režija spaja intimnost i realizam s vizualnim i narativnim tehnikama koje naglašavaju emocionalni intenzitet i univerzalnu dimenziju ratnog iskustva. Kamera često prati likove izbliza, ukazujući na njihova emocionalna stanja, a naglasak je na suptilnim gestama, pogledima i tišinama, što osobito dolazi do izražaja u glumi Ksenije Marinković koja utjelovljuje Vjeru Kralj. Režija se, stoga, u prvom redu fokusira na perspektivu žene u ratu, posebice na majčinsku brigu i otpornost. Koristi pritom sporiji ritam, dajući prostor gledatelju i mogućnosti da osjeti težinu situacija i dubinu likova. Upravo je tišina ključni element koji pojačava emocionalni intenzitet scena i omogućava introspektivne trenutke za likove i gledatelje.

    Međutim, fragmentarnost iznesene priče, nedostatak klasične linearne strukture ima za cilj izazvati osjećaj kaotičnosti i nesigurnosti života u ratu. S jedne strane na taj način iznesena priča gledatelju zapravo konstantno izmiče pa često nismo u potpunosti sigurni na što se filmska radnja stvarno usredotočuje. Tako se ratna drama o sinu koji ostaje na bojišnici i majčina ustrajnost da mu ostane čim je moguće bliže, u trenu pretvara u svojevrsnu biografsku dramu dečka iz Baranje, Grossa, koji je došao potražiti prijatelja u kojega je zapravo zaljubljen. Iako je riječ o sekundarnoj ulozi, ovaj lik, a kojega utjelovljuje Nenad Cvetko, ima važno mjesto u filmu iz razloga što osobito pridonosi izgradnji atmosfere i društvenog konteksta filma. Međutim, čitav je niz ovdje sporednih likova, kao što su primjerice likovi humanitarca (Vili Matula), Mikloša (Bojan Navojec), Brka (Goran Navojec), koji pridonose autentičnosti i prikazu raznolikosti iskustva sudbina tijekom rata, naglašavajući istodobno složenost ratne svakodnevice.

    Napokon, valja istaknuti kako Korak po korak nije samo ratni film; prije je to priča o ljudskoj otpornosti, empatiji i važnosti pronalaženja ljepote i nade čak i u najtežim okolnostima. Režijski rukopis Biljane Čakić Veselič, uz podršku snažne glumačke postave i vizualnog jezika, svjedočanstvo Domovinskog rata nadograđuje pričom o univerzalnoj borbi za očuvanjem čovječnosti.

    Pročitajte prethodni / sljedeći nastavak...

    © Iva Rosanda Žigo, FILMOVI.hr, 23. prosinca2024. 

    Tekst je sufinanciran sredstvima Fonda za pluralizam i raznovrsnost elektroničkih medija

Piše:

Iva Rosanda
Žigo

kritike i eseji