Ekranizacija sovjetske kazališne uspješnice

Hrvatska književnost i film II: Gospoda Glembai (prema drami Miroslava Krleže Gospoda Glembajevi, 1929.), red. Miroslav Belović, 1979.

  • Drama Gospoda Glembajevi Miroslava Krleže postavljena je na scenu Teatra Vahtangov u Moskvi 1975. godine u režiji beogradskog redatelja Miroslava Belovića. Produkcija je izvedena više od sto puta, privukavši više od 120 tisuća gledatelja iz cijelog Sovjetskog Saveza. Ova brojka svjedoči o popularnosti predstave i njezinoj sposobnosti da premosti jezične i kulturne barijere, što ju je učinilo jednim od najuspješnijih međunarodnih kazališnih projekata tog razdoblja​.

    Dodatni doprinos popularizaciji Gospode Glembajevih bila je televizijska adaptacija predstave, koju je sovjetska televizija snimila i emitirala u udarnom terminu za cijelo područje Sovjetskog Saveza. Televizijska adaptacija bila je posebno hvaljena zbog vjerne rekonstrukcije scenske atmosfere i glumačkih izvedbi, čime je pridonijela očuvanju ove produkcije kao trajnog kulturnog naslijeđa. TV dramu osim redatelja predstave potpisuju Aleksej Kuznjecov i Vladimir Semakov.

    Drama Gospoda Glembajevi, koja tematizira dekadenciju i moralno propadanje jedne buržoaske obitelji, pripada klasičnim djelima hrvatske književnosti. Njezina univerzalna tematika o propadanju društvenih vrijednosti, društvenoj nepravdi i egzistencijalnim sukobima omogućila je da se uspješno prilagodi sovjetskoj kulturnoj i kazališnoj tradiciji. Uvođenje ove drame na scenu Teatra Vahtangov značilo je više od pukog prijenosa hrvatske dramske literature u sovjetski kontekst – ono je predstavljalo priliku za umjetničku razmjenu i reinterpretaciju univerzalnih tema u specifičnom povijesnom i političkom okruženju. Ovo kazalište, osnovano 1921. godine, već je bilo poznato po svojoj eksperimentalnoj estetici i inovativnom pristupu klasičnim i suvremenim tekstovima, što je pružilo savršenu platformu za oživljavanje Krležine drame​.

    Miroslav Belović, redatelj poznat po svom osjećaju za detalje i sklonosti inovativnim kazališnim rješenjima, prepoznao je potencijal Teatra Vahtangov za izvođenje Gospode Glembajevih. Njegov režijski koncept temeljio se na dinamičnom scenskom pristupu, koji je uključivao upotrebu rotacijske pozornice (koja je u televizijskoj adaptaciji logično izostavljena), bogate scenografije i razrađene mizanscene. Kroz prilagodbu teksta, suradnju s glumcima i scenografima te konzultacije s Krležom, Belović je nastojao spojiti hrvatsku dramsku tradiciju s ruskim kazališnim pristupom.

    Jedan od prvih izazova s kojima se Belović suočio bila je prilagodba Krležina složenog jezika i simbolike ruskoj publici. Tekst je preveden uz pomoć prevoditelja Mansfelda i Afanasijeva, koji su radili na očuvanju Krležine stilske jedinstvenosti i preciznosti dijaloga. Dramaturg Jurij Gazijev pridonio je ovoj fazi rada analizom svakog lika i njegovih jezičnih specifičnosti, pomažući u očuvanju individualnosti likova kroz jezične nijanse ​(Belović, 1981.).

    Prijevod je uključivao i određene dramaturške intervencije kako bi se tekst učinio pristupačnijim sovjetskoj publici. Primjerice, Krleža je izvorni tekst dopunio scenama koje su dodavale dodatnu dubinu masovnim prizorima, poput raskošne scene otvaranja u kojoj defiliraju generali, biskupi, magnati i drugi članovi visokog društva. Belović je inzistirao na očuvanju ove scene jer je ona pružala ključni društveni i vizualni kontekst za razumijevanje obiteljske dinamike Glembajevih​.

    Belovićev režijski koncept bio je izrazito vizualno i scenski bogat, što se uklapalo u estetiku Teatra Vahtangov, poznatog po teatralnosti i vizualnoj raskoši svojih produkcija. Korištenje bidermajerskih enterijera, bogatih detaljima i simbolikom, dodatno je naglašavalo raskošni život i dekadenciju obitelji Glembay​.

    Scenograf Josif Sumbatalvili stvorio je vizualnu podlogu koja je odgovarala Belovićevu konceptu. Njegove skice, temeljene na dokumentaciji iz epohe, omogućile su preciznu rekonstrukciju glembajevskih salona, ali i dodavanje modernih elemenata poput naglašene upotrebe svjetla za stvaranje kontrasta između raskoši i unutarnje praznine likova​.

    Belović je također inzistirao na simboličkom elementu scenskog prostora. Iznad pozornice dominirala je galerija obiteljskih portreta, koja je služila kao podsjetnik na prošlost i obiteljsku sudbinu. Ovaj element bio je ključan za stvaranje osjećaja opresivnosti i neizbježnosti koja prati likove tijekom cijele predstave. U televizijskoj adaptaciji obiteljski portreti prikazuju se za vrijeme uvodne špice. Snažan dojam tv drame pojačava i dramatična glazba.

    Središnji dio Belovićevog koncepta bio je promišljeni rad s glumačkim ansamblom Teatra Vahtangov, koji je bio poznat po svojoj sklonosti eksperimentiranju i razrađenim psihološkim interpretacijama. Glavni izazov bio je prenijeti Krležine slojevite likove u sovjetski kazališni kontekst, prilagođavajući ih senzibilitetu publike.

    Jedan od ključnih aspekata uspjeha Gospode Glembajevih u Teatru Vahtangov bila je iznimna glumačka postava, koja je uspjela prenijeti univerzalne teme Krležine drame kroz specifičnu sovjetsku kazališnu tradiciju. Glumci su, pod vodstvom Miroslava Belovića, radili na produbljenoj interpretaciji likova, kombinirajući psihološku dubinu s vizualnom ekspresivnošću, što je omogućilo da drama snažno rezonira s moskovskom publikom. Ovaj proces prilagodbe zahtijevao je ne samo detaljan rad na likovima nego i usklađivanje sovjetskog glumačkog stila s Krležinim filozofskim i literarnim svijetom.


    Grigorij Abrikosov, jedan od najistaknutijih glumaca Teatra Vahtangov, utjelovio je Ignjata Glembaja s impresivnom mješavinom autoritativnosti, cinizma i simboličke težine. Njegova interpretacija starca Glembaja bila je obilježena mračnom energijom, koja je istodobno odražavala moć i propadanje. Kritičari su istaknuli da je Abrikosov Ignjata igrao poput mafijaškog šefa, čime je liku dao suvremenu dimenziju koja je rezonirala s publikom u sovjetskom kontekstu​. Posebno se isticala Abrikosovljeva sposobnost prenošenja dvosmislenosti Ignjatovih motiva, što je gledatelje tjeralo da se istodobno dive njegovoj snazi i preziru njegovu moralnu prazninu. Njegov glas i tjelesna ekspresija bili su pažljivo usklađeni kako bi odražavali unutarnju krhkost koja stoji iza fasade moći.

    Jurij Jakovljev, glumački veteran poznat po interpretacijama složenih i psihološki zahtjevnih likova, dao je Leonu Glembaju novu dimenziju. Jakovljev je Leonovu unutarnju borbu između prezira prema obiteljskoj dekadenciji i vlastitih unutarnjih slabosti prikazao kroz nervoznu energiju i introspektivnu dubinu. Njegov Leone bio je neurastenični junak, osamljen i istovremeno opterećen obiteljskom ostavštinom, što ga je činilo univerzalnim simbolom moralnog sukoba​. Posebno izazovan aspekt Jakovljevog rada bio je balansiranje između intelektualnog i emocionalnog pristupa liku. Tijekom proba, pod Belovićevim vodstvom, Jakovljev je razvio tehniku unutarnjeg monologa, kroz koju je izražavao Leonovu stalnu introspektivnu borbu. Kritika je ovu interpretaciju ocijenila kao jednu od najboljih u Jakovljevovoj karijeri.



    Barunica Castelli, koju je igrala Ljudmila Maksakova, bila je lik središnje emocionalne i moralne težine. Maksakova je uspjela prenijeti ciničnost, hladnokrvnost i senzualnost barunice, istovremeno otkrivajući njezinu unutarnju ranjivost. Kritičari su istaknuli kako je Maksakova spojila eleganciju i zloću, čineći barunicu jednim od najupečatljivijih likova predstave​. Maksakovina izvedba posebno je pohvaljena u ključnim scenama konfrontacije s Leoneom, gdje je njezina gluma odražavala složenost međuljudskih odnosa unutar Glembajevske obitelji. Njezin intenzivan rad na baruničinoj tjelesnoj ekspresiji i govoru dodatno je naglasio dekadentnu prirodu lika, što je predstavu obogatilo i simboličkim značenjem.

    Vasilij Laovoj u ulozi Alojzija Silberbranta, bivšeg isusovca i licemjernog ispovjednika obitelji Glembay, pružio je izvedbu koja je ostavila snažan dojam na publiku. Lanovoj je liku dao grotesknu dimenziju, prikazujući Zilberbranta kao manipulatora s „gumenim licem“ koje simbolizira moralno rasulo. Njegova izvedba kombinirala je preciznu kontrolu govora s tjelesnim izrazom, što je liku dalo dodatnu slojevitost. Zilberbrantova dvoličnost i lažni moral, koje je Lanovoj maestralno prenio, izazvali su reakcije publike i dodatno naglasili Krležinu kritiku društva utemeljenog na obmani i korupciji. Kritika je Lanovojevu izvedbu ocijenila kao jednu od najdojmljivijih u predstavi, a njegovo tumačenje Zilberbranta ostalo je zapamćeno kao upečatljiv kazališni trenutak.

    Belović je tijekom proba naglašavao važnost povezivanja Krležine univerzalne tematike s ruskom književnom i kazališnom tradicijom, osobito s likovima suvišnih ljudi iz djela Tolstoja, Dostojevskog i Turgenjeva. Takav pristup omogućio je glumcima da razviju duboko razumijevanje svojih likova i stvore izvedbe koje su bile univerzalne, ali i ukorijenjene u sovjetskom kulturnom kontekstu.

    Predstava je odmah naišla na snažne reakcije publike, koja je prepoznala univerzalne teme propadanja, obmane i dekadencije kao relevantne i u sovjetskom društvenom kontekstu. Kritičari su istaknuli da je premijera bila vizualno impresivna i emocionalno snažna, postavljajući visoke standarde za buduće međunarodne kazališne suradnje. Glumačke izvedbe bile su jedan od najsnažnijih aspekata predstave, a njihova emocionalna i psihološka slojevitost izazvala je oduševljenje i kod publike i kod kritike. Kritičari su istaknuli kako su izvedbe bile „velike snage, ekspresije i dubokog unutarnjeg bogatstva“, dok je publika reagirala snažnim emocionalnim odazivom na ključne scene​.

    Kazališna kritika bila je jednoglasna u pohvalama produkciji. Kritičar N. Lejkin opisao je predstavu kao „glumački trijumf“, ističući snagu i psihološku dubinu izvedbi. Lejkin je posebno naglasio da predstava „obiluje glumačkim djelima velike snage, ekspresije, dubokog unutarnjeg bogatstva i psihološke suptilnosti. Predstava je vrlo moderna – slika imaginarne, iluzorne veličine moći novca, a sav taj luksuzan život ne može zasjeniti nesigurnost, krhkost ljudske egzistencije u toj pompoznosti i samo naglašava njenu obezvrijeđenost i beznađe u okruženju društvenog i ljudski nepravednog, nemoralnog života. Jurij Jakovljev impresionirao je gledatelja ulogom promišljenog intelektualca Leona Glembaja, igrajući ga temperamentno, strastveno, gotovo na rubu živčanog sloma“.

    Stručnjaci su također pohvalili režijski koncept Miroslava Belovića, koji je spojio vizualnu raskoš i simboličnu dubinu s dinamičnom naracijom. Belovićev pristup bio je ocijenjen kao inovativan i hrabar, osobito u načinu na koji je prilagodio Krležin tekst ruskoj kazališnoj tradiciji, istodobno zadržavajući njegovu autentičnost i filozofsku dubinu.

    Uspjeh predstave i televizijske adaptacije velikim dijelom pripisuje se Miroslavu Beloviću, čiji je režijski koncept uspješno spojio dvije kazališne tradicije – hrvatsku književnu tradiciju Krležina opusa i rusku kazališnu estetiku utemeljenu na principima Stanislavskog i Vahtangova. Belović je uložio značajan trud u prilagodbu teksta, naglašavajući univerzalnost Krležinih ideja i njihov potencijal da se obogate novim interpretacijama kroz sovjetski kontekst. Njegov fokus na psihološku dubinu likova, vizualnu raskoš i scensku dinamičnost omogućio je da predstava odjekne kod sovjetske publike i kritike​.

    Predstava i TV-drama Gospoda Glembajevi nisu bili samo umjetnički uspjeh nego i događaj koji je utjecao na kulturnu politiku obje zemlje. Osim što je imala značajan utjecaj na profesionalnu zajednicu, predstava je pomogla u širenju svijesti o hrvatskoj književnosti i kulturi među sovjetskom publikom. Ovaj kulturni dijalog pridonio je afirmaciji Krležina opusa kao univerzalnog. Konačno, ova televizijska ekranizacija ima posebnu vrijednost i zbog činjenice da u bivšoj Jugoslaviji ne postoji nijedna snimka ni televizijska adaptacija nastala za vrijeme Krležina života.

    Pročitajte prethodni / sljedeći nastavak...

    © Zlatko Vidačković, FILMOVI.hr, 20. prosinca 2024.

    Tekst je sufinanciran sredstvima Fonda za pluralizam i raznovrsnost elektroničkih medija

Piše:

Zlatko
Vidačković

kritike i eseji