Između komedije i nostalgije: Povratak u idealiziranu prošlost
Hrvatska književnost i film II: Snivaj, zlato moje (prema autobiografskim pričama Ivana Pahernika Još Hrvatska ni propala, 2000.), red. Neven Hitrec, 2005.
-
Čuvstvo nostalgije – te bolećive čežnje za nekoć izgubljenim, davno prohujalim; djetinjstvom, mladošću, idealiziranom prošlošću i njenim mentalitetima, svjetonazorima i mindset sklopovima, ponajbolje se – od svih umjetnosti, može s(t)imulirati i rekreirati upravo filmskim putem i to definiranim skupom narativa i formalnih konvencija; ako je pritom još riječ o žanru komedije, formula uspješnog prijama kod gledatelja gotovo je zajamčena a priori.
Upravo takve odrednice posjeduje naslov Nevena Hitreca Snivaj, zlato moje, snimljen po knjiškom predlošku Ivana Pahernika Još Hrvatska ni propala; štoviše, samim podnaslovom definiran je kao „nostalgična komedija s pjevanjem“ – što pak i opet evocira onu drugu, „ljubavnu komediju s pjevanjem“ – Golikov Tko pjeva, zlo ne misli. Pritom se mlađi slijednik i čvršće drži starijeg uzora, od samog pukog preuzimanja takve formalno-jezične odredišne razine.
Najčvršća poveznica dvaju naslova, uz autohton i uvjerljiv agramerski, purgerski prostorni te parcijalno i vremenski diskurs, jest glazba kao bešavno integralan dio obaju djela; pri čemu u mlađem uratku ona izvire iz siromaškog i skromnog no opet u zajednici povezanog življenja koje i unatoč teškim prilikama odiše svojevrsnom radošću i nevinošću kao dvama osnovnim sastavnicama onog što poimamo pod pojmom nostalgičnog; doduše ne zalazeći u sferu mjuzikla s plesnim točkama, radije bivajući ili barem podsjećajući – sa svojim šlagerima kao kupletima, na svojevrsni vodvilj.
Ta vrlo zagrebački, trešnjevački lokalizirana balada iz predgrađa, adaptacija coming-of-agera u 40-im i 50-im godinama 20. stoljeća, samo ovlaš preuzima i prisvaja bujne Pahernikove motive i jezične idiolekte, kolokvijalizme i dijalekte te ih zaogrće ruhom puno mekanijim, sentimentalnijim, urednijim od bujna i sočna životom pršteća piščeva stila s defileom najraznolikijih i mnogobrojnih likova: tamo gdje je Pahernik neposredan i gotovo lakrdijaški grubog humornog, tamo je Hitrec pitom i prigušen; tamo gdje Pahernik karikaturalnim no nikad hipertrofiranim opservira i krokira društveno-političke prilike, tamo je Hitrec pomnjiv, uzdržljiv i oprezan; tamo gdje je Pahernik vragolijsko-sotijski lascivan i opscen, tamo Hitrec pribježište nalazi kod rečene golikovske romantične čuvstvenosti i putenosti češkog zlatnodopskog filma 60-ih.
Iako znatno suzdržaniji i pristojniji od predloška, film krase mnoge vrline: filigranska rekonstrukcija perioda jedna je od njih, više-manje ujednačena uigranost čitavog tima druga, uvjerljiva sugestivnost i atmosferičnost treća; najveću manu pak, uz nedovoljnu dinamičnost i lepršavost radnje, svakako predstavlja over the top završetak koji zapravo funkcionira kao svojevrsni twist i koji ne samo da ostavlja dojam stranog tijela ili nakalamljenosti na posve drugu i drugačiju dotadašnju filmsku strukturu, nego takvim abruptivnim i nepromišljenim činom iznevjerava termin komedije iz podnaslova – glazbenim rječnikom rečeno, namjesto veselog i razigranog allegra, presta i(li) viva, čiji je završetak trebao na jurišni accelerando dovesti do kulminacije kakvoj je vodila dotadašnja radnja, isti je doživio iznenadni nepripadajući ritardando, odnosno retardaciju naracijskog.
Svemu tome unatoč, kao jedan od tri domaća tinejdžerska filma o odrastanju s početka 2000-tih: Kraljica noći (2001.), Ne dao bog većeg zla (2002.), Snivaj, zlato moje kao mali, simpatični, šarmantni obiteljski film za sjetne i dirljive povratke u neka vedrija djetinjstva, ipak zauzima prvo mjesto.
Pročitajte prethodni / sljedeći nastavak...
©Katarina Marić, FILMOVI.hr, 14. prosinca 2024.
Tekst je sufinanciran sredstvima Fonda za pluralizam i raznovrsnost elektroničkih medija
Piše:

Marić