Inferiorna sekundarna izvedenica preteksta

Hrvatska književnost i film II: Šegrt Hlapić, red. Silvije Petranović, 2013. (prema romanu Čudnovate zgode šegrta Hlapića Ivane Brlić-Mažuranić, 1913)

  • Kategorija filma za djecu, već po svojoj definiciji namijenjena dječjoj / malodobnoj publici, sadrži kako rodovsku raznolikost (ponajčešće igranu, animiranu i obrazovnu), tako ujedno i onu žanrovsku klasificiranost (komedija, pustolovina, fantazija, horor…), mahom tematiziranu na bajkovit ili pak realističan način i s očekivanim bezvremenskim dobrohotno-vrijednosnim porukama i normama, kao možda ponajvažnijim odlikama koje mora pronositi film za djecu. Zastupljen od samih svjetskih početaka kinematografije, u nas se prvi igrani film za djecu javlja pedesetih godina 20. stoljeća – Sinji galeb (1953) Branka Bauera, nakon kojeg slijedi čitav val recipijentski uspješnih te ujedno kvalitetnih dječjih naslova (od Bauerovih Miliona na otoku (1955) preko srednjemetražnog Izgubljena olovka (1960) Fedora Škubonje do Družbe Pere Kvržice (1970) Vladimira Tadeja, Opasnog puta (1963) i Vlaka u snijegu (1976) Mate Relje, da nabrojimo samo neke).

    Osamdesetih se to zlatno doba dječje igranofilmske produkcije prorjeđuje i biva u opadanju (Tadejevi naslovi Tajna starog tavana (1984) s elementima fantastike i pustolovni Kanjon opasnih igara (1998) ili Ne daj se, Floki (2000) Zorana Tadića) e da bi u novom tisućljeću nanovo ustalo, odlučno stvarajući novi kvalitativan revival te uvijek potrebne, investicijsko-populistički potentne kategorije.

    Mahom je pritom riječ o intermedijalno transferiranim djelima, ekraniziranima po književnim predlošcima – od inicijalnog Duha u močvari (2006) Branka Ištvančića prema istoimenom pustolovnom romanu Ante Gardaša (koji je udario temelje Velikom Povratku hrvatskog dječjeg filma, kao i publike u kina) i franšizno osmišljena i vrsno adaptirana serijala o literarnom junaku Ivana Kušana – Koku Miliću (Koko i duhovi (2011) Daniela Kušana, Zagonetni dječak (2013) Dražena Žarkovića, Koko 3: Ljubav ili smrt (2014) Daniela Kušana, Uzbuna na Zelenom vrhu (2017) Čejen Černić), preko zanimljive Anke (2017) Dejana Aćimovića, nastale prema romanu Mate Lovraka ili suvremenog hit-naslova Dnevnik Pauline P. (2022) Nevena Hitreca (dijela popularnog serijala autorice Sanje Polak) do ekranizacije stožernog, ponajvažnijeg, inicijalnog domaćeg dječjeg romana Čudnovate zgode šegrta Hlapića ultimativne paradigmatske spisateljice Ivane Brlić-Mažuranić Šegrt Hlapić (2013) Silvija Petranovića, a tu su i neobičan križanac komedije, filma užasa i mjuzikla Duh babe Ilonke (2014) Tomislava Žaje rađen po originalnom scenariju Irene Krčelić i znanstvenofantastični, specijalnim efektima pofutran Moj dida je pao s Marsa (2019) Marine Andree Škop i Dražena Žarkovića.

    Producentski raskošno uprizorenje začetnika dječjeg romana iz 1913., Petranovićev Šegrt Hlapić u suodnosu prema nemjerljivo vrijednom predlošku te kroz prizmu pitanja koliko isti postaje samo varijantna inačica književnosti, njena svojevrsna vizualna transpozicija (baš kao i prethodna antropomorfizirana animirana verzija Čudnovate zgode šegrta Hlapića (1997) Milana Blažekovića), biva izravnom interferencijom u književničin imaginativni bajoslovni svijet.

    Naime, procjenom uspješnosti prijenosa konkretnog djela iz pisane u celuloidnu formu, poglavito preko odabranog i realiziranog vizualnog prosedea, može se namah uvodno zaključiti da se Petranović ne odlučuje na interpretacijski tip ekranizacije – radije svojom simulakrumskom mimezom originala stvara svojevrsnu prividnu imitacijsko-kopijsku plošnu slikovnicu, inferiornu sekundarnu izvedenicu preteksta, površinski nalik predlošku no ne pronoseći njegov duh a kamoli višeslojnost.

    Stilistička, naime, preispeglanost pridonosi bezidentitetnosti i općem dojmu sterilnog, anti-ludičkog segmenta nerazdvojivog kako od same dječje dobi prikazanih protagonista, tako i od same premise životnih i živopisnih knjiških likova, koji – iako se kreću u miljeu svojevrsnog čudesnog (potaknutog i samim autoričinim naslovom o upravo čudnovatim doživljajima dječaka), još uvijek pripadaju oporom realističnom onodobnom vlastite svakodnevnice (grubost prema djeci, otmice, pljačke…), zbog čega ga mnogi svrstavaju upravo u kategoriju romana-bajke, blisku magičnom realizmu (Carpentierovom lo real maravilloso). No, magični dio djela u filmu pati zbog nedostatka istinskog realizma, jer kako je Petranovićev realizam vivant-tableauovski statičan, jednako tako ekvivalentno uočljivo gubi segment magičnog.

    Pripovjedačičinu sklonost i bliskost folklornom, koje tu čudesnost, magično oduvijek njeguje, redatelj radije iščitava kao bukoličko-arkadijsku nigdjezemsku, vrlo nalik eklogijskom gefühlsduselei – nezdravom sentimentalizmu njemačkog filmskog podžanra pedesetih heimatfilma, prezentanta idiličnih ruralnih slika, ali i simplificiranih likova.

    Nažalost, drvenost i apatija posljedica su redateljeve odluke nizanja lijepih ali plošnih kadrova koji se, umjesto u filmsku cjelinu, pretvaraju u puke cjepkane fragmente (no čiju je strukturalnu epizodičnost, s obzirom na predikatizaciju podžanra filma ceste ili putovanja, moguće opravdati – iako u konačnici s tog putovanja manje promijenjen izlazi mali junak a više osobno biva katalizatorom promjene onih i onog oko njega) odnosno predstavljanja čitavoga filma kao svojevrsne ravne linije lišene emocija (a očitovane kako u nenaglašavanju ključnih i intenzitetno prijelomnih dijelova radnje, tako i u anti-suspensno i anti-empatički postavljenoj apozicijskoj priči unutar priče u kojoj Hlapić Giti prepričava Kraljevnu na zrnu graška, anticipirajući budući tijek njezine sudbine), što pak ogoljuje i lišava autoričino djelo njegove snage, pa posljedično i pozitivne poruke koje ovaj film djeci pronosi – a koje su same po sebi neupitne, nažalost ostaju bez dubljeg odjeka jer ih ništa umjetnički ne podržava niti ne naglašava odnosno podcrtava.

    Pročitajte prethodni / sljedeći nastavak...

    ©Katarina Marić, FILMOVI.hr, 8. rujna 2024.

    Tekst je sufinanciran sredstvima Fonda za pluralizam i raznovrsnost elektroničkih medija

Piše:

Katarina
Marić

kritike i eseji