Nema zemlje za starce, pa čak ni za Demi Moore
Supstanca (The Substance), red. Coralie Fargeat, Ujedinjeno kraljevstvo, Francuska, SAD, 2024.
-
Prošla su vremena kad je Demi Moore smatrana ozbiljnom glumicom, prošla su vremena kad je Demi Moore bila mlada. No ona je još uvijek zgodna američka ikona. Žena koja je s Bruce Willisom tvorila najuspješniji filmsko-bračni par 1990- ih, kada su razvaljivali ulogama u komercijalnim hitovima, nikada nije bila posebno cijenjena glumica. Iako, glumila je u par solidnih filmova (Malo pravih ljudi i Nemoralna ponuda) ali i u sijasetu limunadnih hitova od kojih se najviše ističe Duh s pokojnim Patrickom Swayzejem. I doista, od američke miljenice tih godina, 30-ak godina kasnije ona je 60-godišnja baka, Bruce pati od demencije, a na čelu Hollywooda skoro ih se nitko i ne sjeća.
Još uvijek vrlo zgodna baka Demi, godinama nakon svojih velikih uspjeha, zaglumila je u jednom solidnom filmu, iako ne remek-djelu, trash ostvaranju Supstanca redateljice i scenaristice Coralie Fargeat. Supstanca ima pedigre; za razliku od mnogih Deminih filmova, dobila je nagradu za najbolji scenarij na najvećem filmskom festivalu u Cannesu 2024.
Ono što mi pada na pamet nakon odgledane Supstance redom su David Cronenberg, David Lynch, Gaspar Noe, kamp, trash, body horor poetika te pretjerana ali namjerna grotesknost.
Opsjednutost izgledom nikada nije bila na većem vrhuncu nego danas, tih apokaliptičnih – što klimatsko što duhovno, također i nuklearno nabrijanih 2020-ih. Opsjednutost mladošću i svježinom isto tako. Jer, nije li ljepša nadmena breskvica od crnokoraste banane? Ako si stariji od 35, ravan si nuli, osim ako nisi nekako zadužio svijet. No, kako se danas to mjeri?
U doba kad su više cijenjene starlete koje prodaju tijela na OnlyFansu od štreberica koje proizvode lijekove za rak, čemu stremimo? Ljudi postaju klonovi zahvaljujući super-gadnim estetskim operacijama, moral je srozan i nikad na nižem nivou, današnji klinci maštaju biti Kanye West ili porno glumci.
U tim odurnim vremenima, budimo realni, kad je karakter nisko postavljen a izgled uzdignut u nebesa, niknuo je ovakav jedan film kao groteskno i ružno ali nadasve pristojno upozorenje o bivanju. Bivamo li samo kad smo mladi i puni snage i ljepote i jesmo li jednostavno poslije samo glavni junaci u filmu braće Cohen Nema zemlje za starce?
Radnja je ova: prije nego sve postane cronenbergovski bizarno i plastično krvavo, prije nego sve postane noeovski neonsko dugačko i analno izlazno, prije nego sve počne nalikovati na pravi body horor a u poetici na Čovjeka slona, dešava se – usamljenost. Usamljenost Demi Moore iliti negdašnje superzvijezde prozaičnog imena Elisabeth Sparkle. Sparkle je negdje 90-ih, kao i Mooreova, bila junakinja holivudskog superzviježđa, kada je i dobila onu čuvenu zvijezdu na Bulevaru slavnih. No kako su godine prošle, dobila je pore na licu i podočnjake a stražnjica joj se malo ovjesila iako i dalje izgleda sjajno. Njezin najveći nemesis je brutalno doslovni Denis Quaid aka ljigavi menadžer koji je želi zamijeniti trostruko mlađom djevojkom.
Ta nova djevojka uslijed okolnosti zvane supstanca koja se ubrizga u tijelo, bit će upravo Elisabeth ali njezina savršenija verzija, zvana Sue. Komadičak nje postat će gori nemesis od starog Quaida te će se radnja zaplesti u stilu Čovjeka slona, no ne bih spojlala.
Taj zapetljaj je vrlo zabavan, ali mučan – koliko groteskan, toliko i neizmjerljivo tužan. Kao kad Mišo Kovač ili Nick Cave danas pjevaju, zabavno je to, ali beskrajno mučno za gledati.
Demi je hrabro stala u štiklice oronule zvijezde koja gubi sve i biva izjedena od savršenije sebe. Doslovno. Savršenija Demi je prekrasna Margaret Qualley koja se probija u holly-svijetu a odrasla je u obitelji slavne majke glumice Andie MacDowell te oca manekena. Stoga je djevojka naravno prelijepa, a nije ni loša glumica. Sukob dviju zvijezdi u brutalno nasilnoj sceni, negdašnje i sadašnje dive, otkriva svu patetiku sjajnog holivudskog nisko-moralnog a visoko-lažnog života i bivanja.
Ko bi gori sad je doli ponavlja se kao perpetuum mobile; život je sjajna kugla koja se vrti od nemila do nedraga a mi smo tu samo radi warholovskih 5 minuta slave, ili života. Jer, što li je život na zemaljskoj kugli doli 5 minuta kakvog komarca u letu, muhe na izmetu ili čovjeka u Hollywoodu? Hollywood je mašina koja jede svoje dotrajale produkte, ali koja je neizmjerno uglancana i zavodljiva. Dok smo tamo, ne hodamo na petama nego na oblacima, no upravo spuštanje s oblaka boli kao kakav jači granulom u lubanji. I sve je tu jasno: jasna je namjera filma, povremeno jako zabavnog, ali i trulog i gnjecavog, jer takav mora biti, kao i mračno sarkastičnog – jer takav mora biti. Prije svega bolan je i razotkrivajući, jer takav ne mora biti ali jest.
Na pamet mi pada samo rečenica onog lijepog u duši čovjeka slona koji govori da nije čudovište jer čudovišta ne žive kao što pametni znaju na vanjštini nas nego upravo u nutrini. Tako i Supstanca ne govori samo o sadašnjoj i negdašnjoj zvijezdi i njihovom nusproduktu no o svima nama, našoj usamljenosti, želji da budemo voljeni i shvaćeni. Želji da se osjećamo ljudima. A to veze nema s umjetnim trepavicama, glatkim stražnjicama ili bisernim zubima. Iako se itekako čini da ima. Ima veze s ljudskošću koja je izumiruća kategorija u novom mileniju.
©Ivana Perić, FILMOVI.hr, 17. rujna 2024.