Univerzalni i svevremenski ženski princip u duhu talijanskog neorealizma
Uvijek postoji sutra (C´è ancora domani), red. Paola Cortellesi, Italija, 2023.
-
Redateljski prvijenac Paole Cortellesi Uvijek postoji sutra, u kojem je Cortellesi ujedno i nositeljica glavne ženske uloge, uspješnu je hrvatsku premijeru imao još na Festivalu mediteranskoga filma u Splitu, osvojivši epitet najboljega filma po izboru publike. Riječ je o najgledanijem talijanskom filmu u posljednjih 27 godina, ovjenčanom sa šest nacionalnih filmskih nagrada David di Donatello, uključujući onu za najbolju režiju, scenarij i glumu te film godine po izboru publike. Deveti je najgledaniji domaći film svih vremena, a prvi nakon Benignijeva La vita e bella iz 1997. godine.
Uvijek postoji sutra humorna je drama koja na prvu osvaja evociranjem klasičnoga crno-bijelog filma iz ere talijanske neorealističke kinematografije, čiji su vodeći redatelji (Luchino Visconti, Vittorio de Sica i Roberto Rossellini) rado iznosili priče o životu malog čovjeka i njegovoj borbi za društvenu afirmaciju, u godinama netom po završetku Drugoga svjetskog rata. Moglo bi se reći kako je Paoli Cortellesi, i svim ostalim glumcima bez ostatka, pošlo za rukom progovoriti o univerzalnoj temi jezikom prošlosti, odavši pri tomu i omaž jednoj od najutjecajnijih domaćih filmskih škola smještajući radnju filma u Rim, „otvoreni grad“ – kako ga je i sam Rossellini naslovio u svome filmu iz 1945. (Roma, citta aperta).
Siže filma počiva na oporoj egzistenciji tradicionalnih radničkih obitelji nakon sloma fašizma u Italiji, stavljajući ih u kontrast s dobrostojećim trgovačkim obiteljima i njihovim klanovima. Ivano, netom razvojačeni vojnik s PTSP-om, glava je po svemu patrijarhalne obitelji u kojoj su ženske pripadnice građanke drugog reda, pokorne i obespravljene. Muška dominacija u liku Delijina svekra Ottorina i muža Ivana iskazana je u najvećem mogućem stupnju grubosti, ali je i groteskno ismijana slijedom raskrinkavanja u biti slabih i emocionalno nestabilnih muških karaktera koji financijski ovise o ženama trudbenicama. I premda polupismena, ljupka i okretna Delija umijećem preživljavanja brzo zadobiva karizmu heroine, čije sposobnosti nadvisuju i one tipično muške – čime će se iz uloge žrtve prometnuti u svjetionik pravednijega ženskog položaja u društvu.
Dakako, Paola Cortellesi uvođenjem će epizodnih muških likova kao antipoda naglašenoj tradicionalnoj mizoginiji izbjeći i idejnoj generalizaciji despotskih muških pojava „zalizane kose“ (Ivanov lik na filmsko platno autentično donosi u maniri naturščika Valerio Mastandrea), no bez sumnje će sugestivno i zdušno osvijestiti dramatične posljedice patrijarhalnoga društvenoga sustava kroz ženske sudbine, vidljive i u današnjem svijetu, kako u ruralnim, tako i u gradskim sredinama. Inteligentnom režijom i lepršavim zvukovima talijanske canzone amortizirana je bolna tema obiteljskoga nasilja i Delijine žrtve upravo onako kako je i sam Benigni, u svrhu zaštite ranjive dječje psihe, iskustvo konclogora prikazao kao dječju igru u svome Oscarom nagrađenom filmu La vita e bella. Delijino neopiranje muškim udarcima prikazano je neobičnim filmskim jezikom: somnambulnim tangom nakon kojeg Delia nastavlja po starom, uhodanom načinu života, kao da se „ništa nije dogodilo“, u daljnjoj borbi za preživljavanje u kojoj je dobrobit vlastite djece na prvom mjestu, a ona samoj sebi na posljednjem.
Bez obzira na to što je u filmu podcrtan muško-ženski antagonizam, a samim tim i psihološki aspekt gurnut u prvi plan, ravnoteža je realizirana živopisnim presjekom socijalnih prilika i općom društvenom slikom onoga vremena, koje se uzdižu nad sudbinama pojedinca. Dokumentaristički naboj neumitne svakodnevice, ostvaren otužnim kadrovima besperspektivnosti i sveopće neimaštine, raspršit će se u propalim Delijinim snovima podržavajući istinu o nebajkovitosti života za one bačene na marginu: obespravljene i ostavljene. Hrabrost glavne junakinje sazrijeva sporo i zrcalno: pogubnost pristajanja na patrijarhalni način shvaćanja ženske slobode i prava unutar obitelji uvidjet će kad u „ljubavnom gugutanju“ budućeg muža kćeri Marcelle prepozna mušku posesivnost. Majčin je instinkt redateljski opjevan maestralno i tipično filmski u paroksizmu bijesa povrijeđene Delije: jedna će granata presjeći niz muških udaraca i uvreda upućenih ženi, da se čedna Marcellina ramena ne bi povila u još veću rezigniranost i nemoć, prema onoj slici obiteljskih odnosa iz vlastite obitelji – uvijek nervoznom ocu i namćorastom djedu zbog kojih hod ostalih ukućana nalikuje hodu „po jajima“.
Uz psihološki i socijalni aspekt, Uvijek postoji sutra predstavlja i onaj vizualno dojmljiv, etnografski dio Italije nakon Drugoga svjetskog rata. Trbuh grada otkriva simpatične i glasne piljarice u naletu komentiranja tuđih života i potajno žensko uživanje prvih španjuleta; američke vojnike (od kojih će se jedan proslaviti odanošću i zahvalnošću) u redovnim patrolama, koji se rimskom mentalitetu ne prestaju čuditi, potom crkve kao prostore istinske vjere i bogobojaznosti jednako koliko i licemjerstva samoga. Italija u svojoj tipičnosti nostalgično je ispunila gotovo svaki kadar Cortellesijina filma, no ni u kom slučaju epigonski s komercijalnom računicom. Iako smijeh potiskuje suze i turobnost u drugi plan, riječ je o društveno angažiranom filmu koji iznosi priču s lokalnoga terena, ali s globalnim odjekom.
Sredinom četrdesetih godina prošloga stoljeća najsvečaniji trenutak u životu male žene, jedne požrtvovne majke i pokorne supruge, biva mogućnost glasovanja za društvene promjene. Glasački listić: ironija i društvena obmana ili fundamentalno povijesno naslijeđe, pitanje je koje zaokružuje uzbudljivu radnju živopisna obiteljskoga filma. Likom Delije Paola Cortellesi nesumnjivo je proslavila kategoriju moralne pobjednice u drami (života), na tragu mnogih filmskih uloga Anne Magnani iz ere neorealizma, no ujedno ju je bolno predstavila i antijunakinjom svoga vremena, spajajući ta dva aspekta u jedan univerzalni ženski princip koji se održao i do dana današnjega.
©Vesna Aralica, FILMOVI.hr, 17. rujna 2024.
