Žanrovski kaotična mračna priča
Eric, mini-serija, UK, SAD, Netflix, 2022.
-
Eric (2022) priču o toksičnom obiteljskom odnosu nastoji kanalizirati kroz višežanrovsku dimenziju, koju je trebala pratiti pomna psihološka analiza. Ujedno predstavlja transfer Benedicta Cumberbatcha u područje kvalitetne televizije, koji je neosporno izazvao interes kako publike tako i kritike. Tim više što iza šestodijelne britanske miniserije stoji ambiciozna ekipa. Kao autorica je potpisana Abi Morgan (Shame, 2011, The Iron Lady, 2011, The Hour, 2011-2012), a sve je epizode režirala Lucy Forbes (This is Going to Hurt, 2022, The End of the Fucking World, 2019).
Vincent (Benedict Cumberbatch) njujorški je lutkar, autor dječjega televizijskoga programa Good morning, Sunshine, kojem gledanost sve više opada, a njegovo nastojanje da mu život produlji unošenjem novih lutkarskih likova, nailazi na otpor i nerazumijevanje suradnika te voditelja televizijske mreže. Pritom Vincent nije niti malo simpatičan lik; štoviše narcističan je i vrlo toksičan prema kolegama, napose onima koji mu proturječe, a podjednako je arogantan – katkada na granici bešćutnosti, prema sinu Edgaru (Ivan Harris Howe) te supruzi Cassie (Gaby Hoffmann), s kojom se često upušta u duge i zamorne svađe kojima dječak svjedoči. Nakon jedne takve žustre noćne razmirice, Edgar sljedećega dana nestaje.
Autorica Abi Morgan koristi motiv nestanka ili potencijalne otmice djeteta kako bi prikazala proces iskupljenja problematičnoga muškarca koji niti sam nije razriješio vlastite infantilne komplekse, prouzrokovane izrazito distanciranim odnosom s hladnom i manipulativnom majkom te neprisutnim ocem, što je ostavilo emocionalne i psihičke posljedice koje se potom reflektiraju na odnos prema vlastitoj obitelji. Morgan tako motivira familijarne prijepore situacijama za koje bi svaki psihoanalitičar prodao dušu vragu. Tijekom šest epizoda Vincentov se život pretvara u pakao, pa je posrijedi negativna gradacija: u potpunosti se odaje alkoholu i drogama; osim sina, gubi suprugu i posao. Kada se u potrazi za Edgarom nađe doslovno u njujorškom podzemlju, među tamošnjim beskućnicima koje policija s neviđenom brutalnošću tjera iz njihovih skloništa, protagonist u konačnici ostaje sam. Time simbolički postaje jedna od tih osoba s dna društvene ljestvice ili doslovno – egzistencijalne kanalizacije. Tek kada dodirne dno, Vincent shvaća prave vrijednosti, što je nužno da bi se zaokružio njegov put iskupljenja. Protagonist biva praćen velikom lutkom nazvanom Eric, koju je prije nestanka osmislio Edgar te ju je Vincent namjeravao uvesti u program kako bi povećao gledanost te kasnije poručio nestalom sinu da se ispričava za ponašanje. Eric postaje aspekt Vincentove psihe, šizofreni dvojnik. Ostali likovi iz njegova okruženja ne mogu vidjeti lutku pa kada mu se Vincent obraća, djeluje kao da priča sam sa sobom, što pak upućuje na njegove psihičke stranputice iz djetinjstva. Imaginarni dvojnik predstavlja mučnu savjest lika jer ga često upozorava na slabosti i propuste, napose u ponašanju prema sinu, a potom i supruzi te suradnicima.
Benedict Cumberbatch odlično je dočarao jednoga gotovo beznadnoga narcisa, koji krivicu pronalazi u svima drugima osim sebi, a taj preaktivni sloj koji sakriva unutrašnjost pred točkom raspada vrlo je pedantno glumački izveo, tako da njegova kreacija nosi seriju. Vrlo dobro mu parira i Gaby Hoffmann kao supruga, koja predstavlja korektiv njegovu ponašanju. Manifestiranje traume i grižnje savjesti izmješteno, putem lutke, upućuje na nemogućnost suočavanja s njom te je dramaturški dobro i uvjerljivo izvedena. Nažalost, predstavlja i najuspjeliji dio serije jer, iznim navedenoga, cjelina pati od brojnih problema.
Osim priče o problematičnom pojedincu, posrijedi je i narativ o disfunkcionalnoj obitelji, koji ipak ne završava konvencionalnim obiteljskim sjedinjenjem. Cassie napušta supruga, no unatoč novoj vezi, žive u prijateljskom skladu te zajednički skrbe oko Edgara. U psihološko-obiteljski kontekst pritom je paralelno uveden kriminalistički, klasni, rasni i queer-element. Drugi riječima, u priči se našlo svega po malo, no ništa od toga nije adekvatno razrađeno.
Nestanak dječaka posljedično dovodi do policijske istrage, koju vodi detektiv Ledroit (McKinley Belcher III) koji je u kontekstu njujorške policije osamdesetih godina prošloga stoljeća dvostruki drugi. Kao Afroamerikanac našao se u izrazito rasističkom okruženju, što je podcrtano ranijim nestankom afroameričkoga dječaka Marlona Rochellea (Bence Orere), čiji slučaj nije pobudio toliki interes javnosti niti angažman policije. Istodobno detektiv je i gej te živi s bijelim muškarcem, glazbenim umjetnikom koji umire od AIDS-a, što u homofobnom i mačističkom profesionalnom okruženju mora kriti. Pritom ima i nerazriješene osjećaje prema Alexu Gatoru (Wade Allain-Marcus), vlasniku noćnoga kluba kojim je detektiv opsjednut jer je u prošlosti bio poprište maloljetničke prostitucije te je uvjeren da ima veze s Edgarovim nestankom. Paralelno je u priču upletena, putem političkih centara moći, i klasna dimenzija. U tunelima podzemne željeznice žive beskućnici koje gradonačelnik želi iseliti iz grada da bi u suradnji s Vincentovim ocem, uspješnim tajkunom koji se bavi nekretninama, Robertom Andersonom (John Doman) i svojim rođakom, izgradio stambene komplekse koji će odigrati ulogu u zbrinjavanju beskućnika, ali tako da novac ide bogatima. Istodobno je možda Marlonov nestanak povezan s političkim centrima moći.
Priča o obespravljenim masama iz podzemlja o kojima političari i mediji oblikuju narativ da potkopavaju sigurnost prosječnih američkih građana, zatim priča o maloljetničkoj prostituciji i pedofilskom lancu i nestancima djece bivaju povezani prenapadnom fabularnom kombinatorikom u kojoj je previše toga uneseno u cjelinu. Drugim riječima, neki put manje zaista znači više jer Eric predstavlja žanrovski kaos iz kojega je razvidno da se Morgan pogubila pa priča ne zna što bi htjela biti i kojim bi putem krenula. Navedeno je evidentno i u pojedinim nemotiviranim obratima, koji graniče sa sladunjavim, kao primjerice izmirenje Gatora i Ledroita. Likova je previše, neki su papirnato i stereotipno okarakterizirani, napose beskućnici, dok su drugi – poput gradonačelnika koji vodi dvostruki život – svedeni na opća mjesta.
Radnja je smještena u osamdesete te je izrazito naglašen društveni element: korporacionalizam (evidentan na televiziji), korupcija kako u policiji tako i politici, propast srednje klase, sistemski rasizam, pandemija AIDS-a i homofobija čine socijalni kontekst priče smještene u grad koji doživljava dezintegraciju. Stoga je Eric tonom i atmosferom mračna priča, što se očituje i u vizualnom sloju. Grad je prikazan kao prenapučeno, prljavo i opasno mjesto otuđenja, a napadna je uporaba prigušenoga osvjetljenja, s mračnim tonovima i mnoštvom sjena kako bi se podcrtao element nelagode, straha, ali i potisnutoga u likovima.
©Dejan Durić, FILMOVI.hr, 17. rujna 2024.
