Katalizator pamćenja – smiono propitivanje prošlosti

Šume, šume, red. Renata Poljak, Hrvatska, 2024.

• 

  Ann Rigney u tekstu The Dynamics of Remembrance: Texts Between Monumentality and Morphing (2008) raspravlja o nizu uloga koje književni tekst može imati u konzerviranju, prenošenju i oblikovanju kolektivnoga pamćenja, a njezina klasifikacija primjenjiva je i na audiovizualna, odnosno bilo koji oblik narativnih djela. Jednu od pet funkcija autorica naziva katalizatori, a posrijedi su tekstovi koji imaju vrlo specifično djelovanje. Postoje događaji oko kojih postoji konsenzus u društvu da ih treba pamtiti jer imaju simboličku vrijednost za određenu zajednicu, međutim, pojedini aspekti tih događaja iziskuju da ih se naglasi ili ponovno tematizira. Na taj način katalizatori nastoje podcrtati nove teme u kontekstu pamćenja ili žele ponovno potaknuti razmatranje potisnutih ili zaboravljenih aspekata prošlosti kako bi potaknuli pamćenje vezano uz njih. Šume, šume, srednjemetražni dokumentarni film Renate Poljak, koji je naziv dobio prema istoimenoj partizanskoj pjesmi, koja progovara o šumama kao utočištu i skloništu brojnih antifašističkih boraca, među kojima su se našle i protagonistice njezina ostvarenja, možemo upravo sagledati kao svojevrsnoga katalizatora pamćenja.

  

  Film je građen na ispreplitanju četiriju priča – svjedočanstava žena različitih društvenih pozadina, koje su kao partizanke sudjelovale u narodnooslobodilačkoj borbi tijekom Drugoga svjetskoga rata. Prve dvije su fizički prisutne u djelu. Zdenka (96) iznosi vlastita iskustva o razdoblju kada se kao maloljetnica pridružila partizanima. Prisjeća se i tumači događaje koje je doživjela tijekom rata, kao i promišljanja o situacijama neposredno nakon njegova završetka te uspostave SFRJ. Posrijedi je osoba koja se ponosi svojim antifašističkom pozadinom te podcrtava kako su je borci zapravo odgojili, kao i činjenicu da su postojale određene komunalne vrijednosti poput solidarnosti i požrtvovnosti kakve danas temeljno nedostaju. Hilda (106) se prisjeća ratnih dana u Osijeku, kada je u okviru narodnooslobodilačke borbe djelovala kao špijunka te je dojavljivala bitne informacije o kretanju nacističkih trupa. Vrlo živopisno, katkada humorno i ironično intonirano, sagledava opasnu situaciju u kojoj se našla, način kako je preživljavala te što se s njom događalo nakon rata. Ostale dvije protagonistice nisu fizički prisutne, nego je njihovo sudjelovanje posredno putem svjedočanstava i dokumenata iz prošlosti koji su ostali po njima. Marijina (87) ispovijest zabilježena je na audiozapisu koji predstavlja njezin ranije snimljen razgovor, a također je vezan uz razdoblje provedeno u partizanima, suočavanje s bolešću te svjedočenje kraju rata. Nanica (18) je umrla tijekom rata od tifusa, a u film se unose elementi njezina dnevnika, koji su intimno intonirani te predstavljaju kontrapunkt ostalim trima viđenjima, koja osim osobnih promišljanja, nude i šire viđenje ženske uloge i položaja unutar NOB-a pa idu onkraj isključivo intimnoga iskustva.

  

  Autorica je pažljivo i promišljeno birala perspektive koje se međusobno razlikuju pogledom na život, tonom te vrstom preokupacija koje se putem njih iznose, pa na taj način dobiva mozaičan zahvat u građu. U njemu svaka priča drugačijim tipom informacija i promišljanja nadopunjuju jedna drugu, stvarajući zanimljiv povijesni kolaž o sudjelovanju žena i njihovoj ulozi u NOB-u. Pritom u prvim dvama slučajevima prevladava metoda razgovora, u trećoj su priči efektno uporabljene arhivske snimke popraćene voice-overom ranije snimljene ispovijesti kako bi nadogradile ispovijest osobe fizički neprisutne u filmu. U četvrtom tipu izlaganja autorica unosi poetski i intimno intonirane kadrove tijela koji stvaraju ozračje senzualnosti te time vizualno nadopunjuje dnevničku ispovijest, koja sugerira postojanje iskustva tjelesnosti, žudnje, emotivnosti uz posvećenost borbi i višem cilju. Kao opreka tome, u slučaju žena prisutnih u radnji, često se provlače detalj planovi ljudske kože, što također upućuje na oblik pamćenja, a posrijedi je pamćenje tijela, u koje se upisuju proživljeni događaji, pa tako i traume. Na taj način i samo tijelo postaje ispremreženo različitim oblicima svjedočanstava o prošlim događajima, koji su utisnuti u njemu. Između iznošenja priča pojedinih sudionica umeću se, kao svojevrsni prijelazi, meditativni i lirski intonirani kadrovi drveća, krošnji šuma, što korespondira s naslovom filma, ali njihova tišina i mirnoća također predstavljaju suprotnost događajima koji su se u njima odvijali tijekom rata. Ovi kadrovi katkada prelaze u redateljski manirizam te gube dramaturšku funkciju. Unatoč tome, redateljica je uspjela vrlo dobro izbalansirati ritam i ton pripovijedanja, pa tijekom jednosatnoga trajanja djelo drži interes gledatelja te otvara brojna intrigantna pitanja.

  Pošto je ostvarenje nastalo u produkciji Centra za suočavanje s prošlošću Documenta neosporno potiče razmatranje problematike pamćenja, od koje sam i krenuo u uvodu ove kritike. Šume, šume različita ženska iskustva tijekom NOB-a, u rasponu od intimnih do javnih, nastoji upisati u kolektivno pamćenje te potaknuti njihova razmatranja, ali i očuvanje za buduća pokoljenja jer živi svjedoci zbivanja pomalo nestaju. Nakon njih jedino će nam ostati materijali zabilježeni o toj prošlosti. Ujedno uradak Poljak osvjetljava prošlost iz rodno specifične perspektive pa je cjelina lišena muških sugovornika i njihovih iskustava.

  

  Djelo se dotiče i subverzivnih elemenata pa otvara posredno, putem pitanja upućen Hildi i Zdenki, pitanje kakav je status antifašističke prošlosti danas. Djelo propituje određene prijepore putem vizualnoga komentara. Primjerice, često se u kadrovima referira na spomenike, pa među njima i na one koji su postali simbol zapuštenosti i nebrige, kao onaj Vojina Jelića na Petrovoj gori. Muzejski radnici koji iz muzejskoga depoa premještaju kip Josipa Broza Tita također predstavlja scenu koja predstavlja komentar. Zapuštenost spomenika, njihovo spremanje u podrume tako posredno upućuje na potiskivanje prošlosti umjesto da se o njoj govori i problematizira, kao što to ovaj film vrlo smiono čini.

  ©Dejan Durić, FILMOVI.hr, 17. rujna 2024.

Piše:

Dejan
Durić