Retrogradno, na razmeđi svetosti, fanatizma i sotonizma
Prvi Omen (The First Omen), red. Arkasha Stevenson, SAD, Italija, Srbija, Kanada, Disney+, 2024.
-
Robin Wood je u poticajnoj studiji Hollywood od Vijetnama do Reagana (1986), među ostalim, pokušao prevrednovati žanr horora, dajući mu određeni kredibilitet pa je njegova teza bila da žanrovski filmovi namijenjeni zabavi široke publike katkada mogu ponuditi viđenja kulture u kojoj živimo na mnogo složeniji način nego umjetnički vrijedna filmska ostvarenja. Pritom je Wood u tumačenju ovoga žanra posegnuo za psihoanalitičkom metodologijom, napose Freudom i Frankfurtskom školom, a ujedno je proturječio i ustaljenom viđenju kako je horor ideološki iznimno konzervativan žanr. Autor nije osporavao tezu o ideološkoj reakcionarnosti horora, no smatrao je da u njegovoj povijesti postoji razdoblje kada je iskazivao subverzivni potencijal te bio u dosluhu s lijevim ideološkim tendencijama. Navedeno razdoblje u genezi horora smješta upravo u period koji je omeđen ratom u Vijetnamu te ulaskom Rolanda Reagana u Bijelu kuću, koji je doveo do neokonzervativne revolucije. Horor je time šezdesetih i sedamdesetih godina, smatra Wood, vrlo smjelo propitivao američku kulturu i njezine vrijednosti preko Freudova koncepta povratka potisnutoga, Marcuseove postavke o višku potiskivanja te vlastite ideje Monstruoznoga Drugoga, u kojega se mogu ubrojiti druge političke opcije, djeca, otkloni od seksualnih normi, žene, strani elementi itd. Spomenuti entiteti povezani su tropom obitelji kao bastionom američke društvene strukture.
Kako bi svoje stavove ilustrirao, Wood poseže za dvama važnim hororima sedamdesetih godina: Teksaškim masakrom motornom pilom (The Texas Chain Saw Massacre, 1974) Tobea Hoopera i Predskazanjem (The Omen, 1976) Richarda Donnera. Prvi tumači kao subverzivno ostvarenje o društvenoj marginalizaciji radničke klase te pobuni protiv buržujskih fetiša, gdje se kanibalistička obitelj osvećuje za društvenu represiju proletarijata, a u njihovoj degeneraciji očituje se kako društveni mainstream sagledava radničku klasu. Naspram Hooperova neortodoksnoga poigravanja ideološkom matricom horora, Donnerovo Predskazanje je za Wooda konzervativan i reakcionaran žanrovski izdanak u koje se javljaju dva tipična Druga – stranac (dadilja i dijete) te dijete (Damien, vrag), koji dolaze iz dekadentne Europe te se infiltriraju u sam vrh političkoga establišmenta kako bi potkopali američke vrijednosti i način života, odnosno izazvali kaos. U završnici američka obitelj znakovito ipak biva očuvana. Oba filma polučila su brojne nastavke, remakove, pokušaje rebootva, no bez uspjeha, a The First Omen (2024) Arkashe Stevensona novo je nastojanje za rebootom tako što će se priči izvornoga filma dodati pretpriča, odnosno objasnit će se kako je na svijet došao demonski Damien.
Donnerovo ostvarenje neosporno je nastalo na tragu Egzorcista (The Exorcist, 1973) Williama Friedkina, snimljenoga istoga desetljeća, koji se također bavio problematikom vraga te je crkveno-religijski kontekst bio izrazito zastupljen, kao i dovođenje djece u vezu s nečistim silama, na čemu uostalom oba naslova počivaju, a dijele i sličan ideološki kontekst.
Scenaristi Arkasha Stevenson, Tim Smith i Keith Thomas temeljno se nastavljaju na idejne preokupacije izvornika. Zlo je došlo u Ameriku iz vanjskoga svijeta pa radnju smještaju u Europu, odnosno u Rim kao središte katoličke crkve, te junakinja poduzima obrnut put. Margaret (Nell Tiger Free) mlada je Amerikanka odrasla u crkvenom sirotištu koja biva poslana na stari kontinent, gdje također pomaže u sirotištu čekajući zaređenje. Ubrzo otkriva da u instituciji nije sve kako se na prvi pogled čini, a moguće je da su događaji na neki način povezani i s njezinom nejasnom prošlošću. Stoga biva suočena s mogućnošću zastrašujuće zavjere koja za cilj ima učvršćivanje moći Katoličke crkve u svijetu.
Radnja filma otvara se u znakovitom trenutku za Italiju početkom sedamdesetih godina prošloga stoljeća – posrijedi su studentski i lijevi prosvjedi kao odjek kontrakulturnih pokreta koji su se javili u drugoj polovici šezdesetih godina. Liberalizacija društva te zahtijevanje temeljnih ljudskih prava za sve imalo je dalekosežne posljedice za društvene procese na zapadu. Pritom svaka liberalizacija društva označava raskid s dogmatizmom, pa je očekivano počeo opadati utjecaj organizirane religije. Dok se Margaret vozi prema samostanu, uočava društvene nerede, na što referiraju i crkveni djelatnici pa se izravno postavlja motivacija za razvoj radnje. Kulturne promjene i preturbacije ne idu na ruku Crkvi jer gubi vjernike, njezine doktrine te norme i vrijednosti doživljavaju se kao staromodne i krute, a time joj slabi i društveni utjecaj. U Prvom Omenu tako je temeljni problem pitanje društvene i političke moći pa su se pojedini crkveni krugovi dosjetili kako da doskoče problemu.
Film postavlja dijadu između dobre katoličke crkve koja smatra da se i dalje može na tradicionalne načine doprijeti do potencijalnih vjernika te zle katoličke crkve, obilježene fanatizmom i gladi za utjecajem, koja ni manje ni više ne preza od dovođenja antikrista na svijet kako bi zastrašila ljude te ih vratila u okrilje institucije, a taj pokušaj temelji na kontroli i iskorištavanju ženskoga tijela. Potonji aspekt je nudio brojne potencijale za razradu, koji su ostali neiskorišteni zbog nedorađene fabularne kombinatorike. U pojedinim pozitivno intoniranim kritikama, njihovi su autori pokušali iščitati upravo feministički podtekst filma, naglašavajući da su glavni likovi žene te se razmatra kako religija sputava njihova tijela i umove, međutim, čini se kako je to preblagonaklono viđenje. Kontrakulturni pokreti i liberalizacija društva bivaju posredno sagledani kao nešto problematično što podriva tradicionalne društvene i kulturne tekovine, a navedeno je dodatno podcrtano Margaretinim noćnim izlascima u klubove, gdje prije zaređenja želi steći određeno iskustvo. Upravo će pijani seks za jednu noć rezultirati doslovnim začećem antikrista pa 2024. godine zaista smiješno djeluje da jedan mainstream film pitanje seksa prije braka te stjecanja seksualnoga užitka sagledava tako zastrašujuće puritanski, kao nešto što rezultira čistim zlom, koje pritom rađa zlo. Otklon od seksualnih normi, žene i oslobođena seksualnost, djeca kao Monstruozni Drugi tipični su negativci horora, smatra Wood, na koje društveni centar projicira vlastite nepoželjne osobine i anksioznosti, samo što gledatelj u suvremenosti ipak očekuje film koji neće biti toliko retrogradan.
Stevenson nastoji evocirati mračnu i tešku atmosferu izvornika, što mu polazi za rukom, iako se mahom oslanja na tipične postupke u ostvarivanju napetosti i osjećaja straha, posebice nasilne prizore kao i one koje uključuju sakaćenje ljudskoga tijela. Košmarno-onirička slikovitost prevladava, čime se sugerira problematika viđenja jer se za Margaret neprestano podcrtava kako je moguće da je patila od halucinacija i deluzija. Međutim, cjelina nema fabularnoga materijala za dvosatno trajanje pa je predugačka, odnosno prespora sa sporadičnim praznim hodom koji dodatno otežava ritam pripovijedanja. Pritom se razvija neizbalansirano, pa između obrata te napetih situacija gledatelj se treba probijati kroz nedogađajne segmente, koji nemaju istaknutiju dramaturšku funkciju.
©Dejan Durić, FILMOVI.hr, 2. rujna 2024.
