Lijepo režirana, vizualno atraktivna i lepršava romansa
Nakon ljeta, red. Danis Tanović, Hrvatska, Bosna i Hercegovina, Rumunjska, Slovenija, Srbija, 2024.
-
Vizualno nepokoriv, glazbeno savršen i dramski pomalo kaotično uređen s tek pokojim glumačkim podbačajem, novi film Danisa Tanovića, bosanskohercegovačkog oskarovca (i za sada jedinog pobjednika u kategoriji najboljeg stranog ostvarenja s prostora ex Jugoslavije) pravo je ljetno osvježenje.
30. jubilarni Sarajevo film festival kao i svake godine donio je pregršt filmofilskih dragulja, a odlučio je svoj jubilarac otvoriti filmom upravo spomenutog autora s početka teksta.
Projekcije u Sarajevu bile su rasprodane te nam se učinilo dobrom idejom otići u dva sata udaljeni dragulj grad na mrzloj Neretvi, Mostar, gdje je također prikazivan dio programa s ovogodišnjeg SFF-a. Prilagođeno kino na otvorenom u vrućoj mostarskoj noći otvorilo je sasvim nove percepcije.
Priča o Zagrepčanki koja se nađe uslijed emocionalnih vrtloga na jednom hrvatskom otočiću (film je sniman na Prviću) bila je idealna za takvu večer. Iako nam se čini da je filmova smještenih na otok malo, meni su kroz glavu prozujali mnogi, neki uspješniji od drugih. Stromboli divnog Rossellinija s prekrasnom redateljevom suprugom Ingrid Bergman, Kako je počeo rat na mom otoku – pučki hit Vinka Brešana iz 1990-ih, oskarovac Mediterraneo smješten u 2. svjetski rat i recimo, Vjerujem u anđele s pokojnom Dolores Lambašom kao ne baš uspio celuloid.
Otoci kao otoci, izolirane tajanstvene mase u moru, u svojoj posebnosti i nedokučivosti zapravo su sanja mnogih kada maštaju o bijegu od stvarne i naporne svakodnevice. Onda shvatite da svakodnevica na takvom misterioznom prostoru može biti jednako mučna, pa realnom postaje misao da gdje god dođete nosite sebe i svoje probleme. Istina, nije isto s pregršti vlastitih problema boraviti u Kutini ili Santoriniju, Sisku ili Visu te možda Slatini ili Capriju.
No geografsku šalu na stranu, ako bježimo, ne možemo pobjeći zauvijek.
Junakinja filma Nakon ljeta na otoku će pronaći obitelj, ljubav, strast te vrhunsku zezanciju. Možda ne baš tim redoslijedom. Neki su otočani, redom: baba koja još vjeruje u dolazak fašista koje spremno dočekuje s kuburom na prozoru, lokalni policajci koji se bjesomučno opijaju za vrijeme radne smjene, gradonačelnik koji uzgaja travu po eko standardima te boemski umjetnik iz dalekog svijeta sumnjivog bračnog statusa.Film je izuzetno lijepo režiran i kadriran, slike su nestvarne, glazba zaokružuje dojam lepršavosti ali i stalne napetosti jer naši junaci svi odreda nose svoju priču – tešku ili manje tešku. Priču o izgubljenom i ponovno pronađenom identitetu, priču o samoći i težnji da se ona razbije, priču o monotoniji te alkoholu i opijatima koji služe da olakšaju život. Ljubav je ipak najjači životni opijat, no kvragu, ne dešava se često. Ne mora značiti da je ljubav vječna niti da će se ostvariti u svoj svojoj punini i dužini, no mali su posebni momenti ono što ovaj život čini lijepim i znamo da su ti mali momenti zapravo veliki. Sjedanje na motor i kruzanje po vrletima otoka, bacanje na glavu u more u odjeći i ljubljenje u nekoj skrivenoj uvali ostaju nam duboko u sjećanju. Svi ti mali momenti grandiozniji su od njujorške 5. avenije i snažniji od bicepsa Thora.
Malo o castingu. Glavnu ulogu igra uvjerljiva i dobra, ne dovoljno poznata i razvikana glumica Anja Matković ( ujedno supotpisuje i scenarij) čiji lik izgubljene žene koja traži svoju emocionalnu i identitetsku potvrdu pokreće cijeli film. Na otok će stići u potrazi za pripadajućem nasljedstvom pokojnog oca kojega nije poznavala. Usput, ona će pokazati tvrdoglavu i samosvjesnu narav no i otkriti, kako to već biva nenamjerno i spontano, veliku ljubav i strast. (Otkriva se ta ljubav nenamjerno kao u benignim epizodama holivudskog Beverly Hillsa naše mladosti ali i u nekim remek-djelima poput Slučajnog susreta Davida Leana ili Prije svitanja Richarda Linklatera.)
Junakinjinog partnera igra ne baš uvjerljivi Uliks Fehmiu, sin velikana ex jugoslavenskog filma Bekima Fehmiua. Bekim je bio Jean-Paul Belmondo Balkana i glumac koji je prvi uspio u inozemstvu, izvan jugoslavenskog glumačkog bazena, koji je i sam – da se razumijemo, bio prilično izdašan.
Uliks, njegov nasljednik vrlo znakovita i metaforična imena, kroz ovu je ulogu boema i pisca prošetao recitirajući lajne kao da nisu njegove. Goran Navojec u ulozi gradonačelnika, lokalnog probisvijeta ali dobrog čovjeka, izvrstan je, čime potvrđuje da je glumačka gromada ovih prostora. Akcent mu je uvjerljiv a pojava gorostasna.
U filmu se pojavljuje i niz drugih glumaca. Istaknimo možda rock zvijezdu ex yu scene, Marija Knezovića – inače frontmena mostarskog benda Zoster, koji se uspinje i u glumačkom svijetu (glumi zapaženo glavnog negativca u hit seriji Kotlina, koju isto potpisuje Danis Tanović).
Ako ste u moodu za malo morske pjene, soli u kosi i cvrčaka što ih ljeto nosi, ako ste u moodu za malo opterećeno neopterećene romanse i ljubavi, ako ste u moodu za život koji je lijep unatoč svemu, nema bolje pozivnice od ove. Uronite u film Nakon ljeta, gdje nema misli o tome što će doista biti nakon ljeta, jer živimo u trenutku – kako je uvijek bilo najpametnije.
© Ivana Perić, FILMOVI.hr, 30. kolovoza 2024.