Duboko promišljanje procesa transpozicije književnosti na film

Hrvatska književnost i film II: Buick Riviera, red. Goran Rušinović, 2008. po romanu Buick Riviera Miljenka Jergovića

• 

  Nekoliko je autora suvremene hrvatske književnosti koji su uspostavili osobiti jezični, kulturološki, ideologemski odnos prema drugim kulturama i drugim prostorima te su uspjeli svoja djela oblikovati na način da funkcioniraju na širem području, ukazujući pritom na multikulturalnost književnoga izričaja. Predstavnik navedene skupine zasigurno je i Miljenko Jergović, pisac rođen u Sarajevu s prebivalištem u Zagrebu. Poznat je kao jedan od najgorljivijih branitelja pozicije tzv. neopredijeljenog autora, koji u svojim djelima nerijetko ironizira granice između hrvatskog i muslimanskog identiteta, pritom najčešće izbjegavajući bilo kakvu mogućnost opredjeljenja ili pak prihvaćanja kakvoga identitetskog obrasca (Škvorc, Lujanović, 2009/2010). Nerijetko se tako u literaturi ističe kako se temeljno obilježje cjelokupnoga romanesknog izričaja Miljenka Jergovića očituje u njegovoj orijentiranosti prema otkrivanju napuklina u ideološkim i identitetskim matricama, koje se okupljaju oko nekolicine temeljnih problemskih područja – ideologija, prostor, identitet/kanon i rod/tradicija. Svaka skupina pokrila bi nekoliko mogućih varijacija, to jest nekoliko mogućih mjesta napuklina, da bi se onda, manje-više cjelokupni, prozni opus razvrstao unutar njih i razotkrio u sebi i dijakronijski linearni razvoj (…) od ideologije i identiteta preko prostora, do roda ili tradicije kao posljednje postaje razgradnje (Lujanović, 2022.).

  Zanimljivo je istaknuti kako se u Jergovićevu romanu Buick Riviera ove spomenute pukotine međusobno isprepliću, ali i jedna na drugu nadograđuju. Uzgred spominjemo kako je ovo djelo prvi put objavljeno 2001. godine, te je prevedeno na devet jezika i nagrađeno, između ostaloga, Nagradom Matice hrvatske za književnost i umjetnost August Šenoa za 2002. godinu. Dakle, roman Buick Riviera prati sudbine dvaju protagonista, Hasana Hujdura i Vuke Salipura, koje se isprepliću u malom gradu Toledo u Orgonu, a njihove životne priče okosnica su problematiziranja teme identiteta, nostalgije, prijateljstva, teških životnih odluka, kao i različitih iskušenja koje donosi migracija. Oba ova lika nose duboke traume iz prošlosti. Vukova ideološka indoktrinacija i sudjelovanje u ratu pokazuju kako ideologija snažno utječe na moralne odluke i dovodi do zločina. Međutim, temelj naracije predstavlja Jergovićevo propitivanje Hasanova identiteta, koji je u sukobu između bosanske prošlosti i američke sadašnjosti. Stoga, njegova povezanost s Buick Rivierom simbolizira, za razliku od Vuka koji pokušava pobjeći od svoje prošlosti koja ga s druge strane neprestano sustiže, njegovu borbu za očuvanje vlastitoga identiteta. Trauma se, naime, često manifestira kroz ponavljanja i sjećanja, pa se na Hasanovo ritualno čišćenje i održavanje automobila može gledati kao na proces njegova suočavanja s prošlošću, ali i kao na pokušaj sprječavanja retraumatizacije, pokušaj ponovna uspostavljanja osjećaja normalnosti i kontinuiteta. Ukratko, riječ je o romanu koji djeluje poput snažne studije ljudske otpornosti i koji duboko istražuje ljudsku psihologiju, identitet i odnos prema prošlosti. Jergović vješto koristi simbole i bogate deskripcije kako bi stvorio kompleksnu i emotivno intenzivnu priču o ljudima uhvaćenima između dvaju svjetova. Navedeno dodatno pojačava nerijetko distancirani odnos Hasana i njegove supruge Angele, koju u filmu tumači Aimee Klein. Riječ je o složenoj i višeslojnoj relaciji koja odražava duboke emocionalne, kulturne i psihološke slojeve njihovih života.

  

  Valja, nadalje, istaknuti kako je čitajući roman moguće detektirati nekoliko ključnih elemenata koji ukazuju na izrazitu filmičnost Jergovićeva djela. Naime, njegov stil pisanja deskriptivan je, niz je slikovnih detalja koji mogu zaokupiti čitatelja, radnja je bogata događajima i preokretima koji pridonose osjećaju dinamike i napetosti. Autor gradi izrazito kompleksne likove, a njihovi unutarnji monolozi i dijalozi pružaju dubok uvid u vlastito sebstvo, misli i osjećaje. Introspekcija, narativni monolozi, sama struktura priče, ali i atmosfera i prevladavajući ton, sve su to elementi koji zasigurno pružaju zanimljiv materijal za filmsku adaptaciju. Tako su većinu navedenoga prepoznali redatelj Goran Rušinović i scenaristi Goran Rušinović i Miljenko Jergović adaptirajući 2008. godine roman u istoimeni film, koji je, treba istaknuti, iste godine na 14. Sarajevo Film Festivalu osvojio nagradu Srce Sarajeva za najbolji igrani film, nagradu za najbolju  glumačku mušku interpretaciju (Leon Lučev i Slavko Štimac), nagradu međunarodnog žirija filmske kritike FIPRESCI. Iste 2008. godine na 55. Festivalu igranog filma u Puli, film je dobio Zlatnu arenu za najbolji scenarij.

  Film Buick Riviera prepun je sjećanja na Domovinski rat: u središtu radnje su Bošnjak i Srbin, dvojica bosansko-hercegovačkih emigranata koji su devedesetih godina prošloga stoljeća novi život pronašli u Americi. Jedne noći ova dvojica sreću se na pustoj američkoj cesti u središnjem djelu SAD-a, te su primorani sljedeća 24 sata provesti zajedno. Ovaj susret pokreće psihološku igru međusobnog optuživanja, koja će im zauvijek promijeniti živote, baš onako kako je to učinio i rat od kojega su pobjegli (Priolić, 2008). Dakle, pretvorivši Jergovićev predložak u zanimljiv amalgam art filma, psihološke drame, trilera i filma ceste, Rušinović u prvi plan postavlja oslikavanje ugođaja, pa su tako melankolija, nostalgija, izolacija i introspektivnost, uz stalne tenzije među likovima, elementi oko kojih su izgrađeni temeljni režijsko-dramaturški potezi. Navedeno predstavlja i osnovna emocionalna stanja, koja Leon Lučev (Vuko) i Slavko Štimac (Hasan) provlače i kroz svoje, mjestimice teatralnim izričajem obojane dijaloge, ali dolazi do izražaja i u fotografiji kojom dominiraju tmurni, sivi tonovi, snijeg, čime se dodatno podcrtava emocionalna hladnoća i izolacija likova. Leon Lučev svojom razgovorljivošću sasvim dobro gradi lik provokatora, a Slavko Štimac izgledom, govorom i ponašanjem vješto otvara uvid u traumu, nostalgiju i potragu za identitetom. Tako čitav dramski sukob proizlazi zapravo iz njihova sučeljavanja, a elementi koje uvodi Rušinović, tj. Hasanovi flashbackovi i halucinacije, dodatno naglašavaju napetost.

  

  Ogolivši filmsku priču na odnos dvaju glavnih likova, postavivši u prvi plan psihološku napetost, problematiku identiteta, propitivanje traume i retraumatizaciju, Rušinović dodatno pripituje odnos književnog i filmskog predloška. Njegov je film posve očit odgovor na duboko promišljanje procesa transpozicije jednoga medija u drugi, kojim se nastoji pokazati istodobno međuprožimanje, ali i neovisnost književnosti i filma. U tom procesu Rušinović stvara novo, originalno djelo koje će zasigurno zauzeti značajno mjesto u budućim prikazima suvremenoga hrvatskog filma.

  Pročitajte prethodni / sljedeći nastavak...

  © Iva Rosanda Žigo, FILMOVI.hr, 28. lipnja 2024. 

  Tekst je sufinanciran sredstvima Fonda za pluralizam i raznovrsnost elektroničkih medija

Piše:

Iva Rosanda
Žigo